Dr. Nele Karajlić

Kada sam počela da studiram arapski, nisam znala da je nekadašnji frontmen jednog od mojih omiljenih bendova, Zabranjenog pušenja, dr Nele Karajlić ustvari sin jednog arabiste! Pravo ime ovog odveć duhovitog muzičara i pisca je Nenad Janković, a njegov otac bio je čuveni sarajevski arabista i univerzitetski profesor Srđan Janković. Knjiga koju držim u ruci, „Arapski izgovor s osnovama arapskog pisma“ je Jankovićevo delo koje sam dosta koristila na studijama, a ni danas ne mogu da ga zaobiđem kada spremam nastavu. On na tako prijemčiv i jednostavan način objašnjava neke pojave u arapskom jeziku, da ga uvek preporučujem studentima kao referencu za sticanje nekih osnovnih znanja. Inače, zanimljivo je da je i njegov drugi sin, mlađi brat Dr. Neleta Karajlića, Dražen Janković takođe bio član Zabranjenog pušenja i autor mnogih pesama ovog benda.

Zbog svog sarajevskog porekla i orijentalnog miljea u kom su nastajali, tekstovi pesama Zabranjenog pušenja puni su arabizama i stoga zanimljivi za proučavanje filolozima, lingvistima i ljubiteljima etimologije. Pomenuću samo neke od njih:

– U našoj ulici nema „fukare“
– Dok čekaš „sabah“ sa „šejtanom“
– Murga ide sredinom „džade“
– Fatma, bona, pusti „hajvana“
– Sjedoh negdje u gužvu, u „raju“
– Kaz’o je da će se vratit kad mu bude „ćeif“
– Zbog tebe sam zakasnio dajdži na „dženazu“
– Kada počne dernek i kad on zasvira, ne bi stig’o reći ni „Bismillah“

A evo i objašnjenja:
Fukara – فقراء sirotinja
Sabah – صباح jutro
Šejtan – شيطان đavo
Džada – جادة cesta, put
Hajvan – حيوان životinja
Raja – رعايا stado, podanici
Ćeif – كيف volja
Dženaza – جنازة sahrana
Bismillah – باسم الله U ime Allaha…

Izvori:
Teufik Muftić, „Arapsko-bosanski rječnik“
Abdulah Škaljić, „Turcizmi u srpskohrvatskom“

Istorija srednjeg istoka

Ove godine Sajam knjiga vam želi dobrodošlicu i na arapskom jeziku – Merhaban bikum (مرحبا بكم)… dobro došli!

Moram da vam se pohvalim novom knjižicom, koju sam kupila na štandu izdavačke kuće Clio: „Istorija srednjeg istoka (1798-2006)“ proslavljenog italijanskog islamologa Masima Kampaninija (1954-2020), nekadašnjeg profesora na univerzitetima u Napulju i Milanu. Pored ove knjige, čiji je originalni naslov „Storia del Medio Oriente“, iz pera istog autora izašle su i knjige „Islam e politica“, „Il pensiero islamico contemporaneo“ i „Ideologia e politica nell’Islam“…

Izdavačka kuća Clio je u okviru svoje Biblioteke Polis objavljivala i prevode mnogih drugih istorijskih dela. Ja imam njihovu „Oksfordsku istoriju islama“ Džona L. Espozita i „Istoriju arapskih naroda“ Alberta Huranija. Obadve knjige, kao i ova koju vidite na slici, imaju sjajno uređene korice, što još više privlači kupca i čitaoca. Ovde na slici vidimo prikaz arabeske – dekorativne šare geometrijskih formi koja je nastala u islamskoj umetnosti.

Ova „Istorija srednjeg istoka“ se bavi savremenom istorijom prostora koji često nazivamo i Bliskim istokom, a obuhvata prostrane teritorije od Maroka do Irana. Od Muhameda Alija, preko Nasera i Sadama Huseina, od islamske revolucije, preko partije Baas do arapsko-izraelskog sukoba, knjiga doprinosi „potpunijem poznavanju jedne u strategijskom pogledu istorijski i geopolitički značajne oblasti“, pri čemu su mnoge njene teme aktuelne i danas.

Kada kupujem sebi stručnu literaturu u prevodu sa nekih stranih jezika, uvek gledam ko je recenzent, a kada kupujem beletristiku gledam s kog je jezika prevedena i ko je prevodilac. Mnoge od tih recenzenata i prevodilaca znam, pa onda na osnovu toga procenjujem kakva je knjiga i da li vredi kupovati. Ovde je recenzent naš dragi profesor Darko Tanasković, pa ne sumnjam da će mi knjiga biti višestruko korisna – kako za učenje novih stvari tako i za pisanje radova i navođenje citata.

Sigurna sam u to da neće čamiti na polici i skupljati prašinu, što znači da sam ove godine u moru sajamskih knjiga imala dobar ulov!

Inat

Stara srpska poslovica kaže: „Od inata nema goreg zanata”. Zato, dragi moji, nemojte se inatiti, već probajte ovo zanatsko pivo koje, uzgred budi rečeno, nosi ime arapskog porekla.


Vala, istina je! Naša reč „inat“ je arapskog porekla. Nastala od arapske reči „inad“ (عناد), kod nas je ušla preko turskog, gde kažu „inat“, isto kao mi. Postoji čak i udruženje srpsko-turskog prijateljstva koje se zove „Inat“, što ne mora da ima nužno negativno značenje. Reč „inat“ ne znači samo prkos i tvrdoglavost, već i upornost…


Inat je jedna od cca. 8000 turcizama kod nas, a mnogi od njih su zapravo arabizmi – reči koje su u turski ušle iz arapskog jezika.


Meni je uvek bilo zanimljivo to što smo zajedno sa turcizmima usvojili i neke turske sufikse. Recimo, sufiks -džija. Imamo ga baš u reči „inadžija“ (može i „inačija“), ali i u drugim turcizmima/arabizmima, kao što su „sajdžija“, „provodadžija“ ili „buregdžija“. Ovaj sufiks se kod nas odomaćio, pa smo počeli da ga lepimo i na neke reči koje nisu orijentalnog porekla: „sladoledžija“, „filmadžija“, „kursadžija“, „kamiondžija“, „tupadžija“ … a može i „pivdžija“.


I zato za kraj (iako ovo verovatno nije halal), nazdravimo za početak nove školske godine! – i u inat svima!


Literatura:
Teufik Muftić – Arapsko-bosanski rječnik
Abdulah Škaljić – Turcizmi u srpskohrvatskom
Klaljn & Šipka – Veliki reliki rečnik stranih reči i izraza

Pita hleb

Krišom napravljena fotografija, dok čekam da mi spreme falafel sa humusom u pita hlebu. Pre neki dan sam na drugom mestu tražila falafel, a oni ga ugrejali u mikrotalasnoj i uvili u tortilju iz Maksija, što mi se nije dopalo… Zato sam sada došla ovde u Hanan, gde prže falafel na licu mesta i koriste pravi pita hleb – bude onako baš tanak i ukusan… Ovde je sve „taze“, da upotrebim tu persijsku reč koja je ušla u i arapski (طازج) i u turski, a preko njega i u srpski. Nije „bajato“, da se izrazim ovom arapskom rečju (u originalu: bait; بائت – ono što je prenoćilo, ostalo preko noći, pa se, jelte, ubajatilo). Turski: bayat.

Inače naziv „pita“ za arapski hleb (خبز البيتا) mi je uvek bio zanimljiv. Nije slučajnost to što asocira na našu pitu. Obe su reči iste etimologije i potiču iz starogrčkog. Reč „pita“ postoji u mnogim indoevropskim i semitskim jezicima, u ovom ili sličnom obliku i označava razne vrste hlebova ili drugih peciva. Ima i u turskom, kao „pide“.

Kad smo kod pite, ispričaću vam vic o pita hlebu, jedan od retkih viceva na tu temu u kom se ne spominje Bred Pit:

Čovek se vratio sa egzotičnog putovanja bolestan. Otišao u bolnicu da mu doktor uradi neke analize i utvrdili su da boluje od kombinacije više zaraznih bolesti nazvanih M.S.D.H. (morbile, sida, difterija i herpes). – „I šta ću sad?“, upita bolesnik. – „Ne brinite, stavićemo Vas na posebnu dijetu. Ješćete samo picu, palačinke i pita hleb“, reče doktor. – „Hoće li mi to pomoći“, upita ovaj zbunjeno. – „Ne, ali to je jedino što možemo da Vam proturimo ispod vrata“, mudro odgovori doktor.

Ça Va 

Nekoliko bisera, anegdota, zgoda i nezgoda na temu: „Ko zna arapski, zna sve jezike“

1

– Ideš na more u Tursku? Super, taman ćeš moći da vežbaš taj tvoj jezik!

– Ali tamo se ne govori arapski, nego turski!

Zar to nije isto?

– Pa nije, sasvim su različiti. Arapski je semitski jezik, dok turski spada u altajsku porodicu jezika. Arapski je flektivni, a turski aglutintivni. Arapski se piše arapskim pismom, a turski latinicom. Jedina sličnost je to što je turski preuzeo mnogo arapskih re…

– E, aj ćao! I lepo se provedi tamo među svojima.

2

Dobijam na poklon knjigu o Avganistanu, uz posvetu u kojoj piše „zemlja i narod koje toliko voliš“. Neću ništa da kažem, jer poklonu se u zube ne gleda…

3

– Jel možeš da mi prevedeš avganistansku himnu?

– Ne, jer to nije arapski jezik već dari/paštu, šta god… Avganistan nije arapska zemlja!

– A, jel?! Meni sve to isto.

4

– Dođi da upoznaš jednog momka. On je iz Arapije!

– Iz Saudijske Arabije?

– Ne, Irana. Možeš s njim da pričaš na tom tvom jeziku…

– Pa, Iran nije arapska zemlja. Oni govore persijski a to je indoevropski jezik, dok je arapski semitski jez…

– Što je rano ozelenelo ove godineee…

5

Dobijam na poklon knjigu sa nekim čudnim slovima: „Želimo da ti poklonimo jednu arapsku knjigu“. –Hvala, ali ovo je hindi.

– Ti to ne znaš?

6

– Oduvek sam želela da učim sanskrit!

– Ali, ovo je čas arapskog.

– Pa, da. To i kažem – sanskrit!

7

– Jel ti možeš da predaješ i japanski?

– Da, da, ja sam ekspert za sve jezike sa čudnim slovima! Konićiva!

+ dve zgode na temu: „To nas niste učili“ (razumeće samo arabisti)

8

Učenik na kursu arapskog u knjizi vidi ligaturu dva slova i besno upire prstom u to: „Ovo slovo nas niste učili!“

9

– Ja sam u Tunisu naučila samo jednu arapsku reč, a to je „ça va“.

– Ali to je francuska reč, odnosno dve reči! Oni u Tunisu koriste dosta pozajmljenica iz francuskog…

– Ali moj dečko, Arapin, kaže suprotno!

– Ništa.. potražićemo u Muftićevom rečniku. Koji beše koren?

Šakšuka

Već neko vreme planiram da spremim šakšuku (ar. شكشوكة), jelo koje je veoma popularno na Bliskom istoku i u severnoj Africi, a za koje sam mislila da ima neki komplikovan recept. Ime ovog jela znači „mešavina“, a navodno je u arapski ušlo iz berberskog jezika.
Danas sam konačno rešila da ga spremim za doručak. Pročitavši recept sa interneta, videla sam da su mi potrebne samo dve stvari – Mešavina za sataraš i jaja. Kažem „sataraš“, jer tako piše na kesi koju sam kupila u Maksiju, ali mi iz Vojvodine to jelo zovemo „bećar paprikaš, bećar sos ili bećarac“. Literatura navodi da je „sataraš“ mađarski naziv za jelo od povrća, a reč „bećar“ turcizam (u značenju: neženja, momak, samac bez porodice), koji vodi poreklo iz arapskog. Navodno, u turskom reč glasi „bekâr“, a u arapskom imamo reč „bikr“ (بكر. što označava prvorođenog sina; mladu devojku). U našim izvorima nije svugde jasno naznačeno da li je reč došla iz arapskog ili persijskog. U Turskom etimološkom rečniku online stoji da se reč „bekâr“ često meša sa persijskom rečju „bikar“ (nezaposlen).
Da, da… to je još jedan dokaz da je naša kuhinja sva preplavljena orijentalnim uticajima. Šta god uzmemo da jedemo, ne možemo a da ne naiđemo na orijentalizme.
I tako sam shvatila da je egzotična šakšuka zapravo običan bećar paprikaš – samo što po našem receptu jaja ne ostaju cela, nego se izmešaju sa ostalom sadržinom. Ono što šakšuku malkice razlikuje od našeg paprikaša je prstohvat kumina koji se dodaje pred kraj kuvanja – taj miris vas automatski vodi na neki od arapskih bazara, gde vlada opšte šarenilo, sve vrvi od kupaca, a tezge su pune začina opojnih mirisa.
Pošto volim baš ljuto, ja sam dodala i ljute aleve paprike (u receptu piše kajenske paprike).
Prijatno!
Izvori: Ivan Klajn i Milan Šipka, Veliki rečnik stranih reči i izraza
Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku
Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik
Türkçe Etimolojik Sözlük (online)

Maslinovo ulje

Za doručak – umakanje hleba u maslinovo ulje. Kada sam ovo prvi put videla da jedu u severnoj Africi, delovalo mi je čudno: „Zar TO da jedem?!“ Zamislila sam kako mi u Srbiji umačemo hleb u suncokretovo ulje (tj. zejtin) i doručkujemo. Svašta… Vremenom sam spoznala da grešim i da je ovaj obrok vrlo zdrav i ukusan, pa ga i sama često konzumiram. Setila sam se da i mi imamo nešto slično, samo sa životinjskom masnoćom – ’leba, masti i aleve paprike. Možda je i to nekome čudno…
Kad smo kod „zejtina“, ako niste znali to je reč arapskog porekla. Na arapskom „zejt“ (زيت) znači „ulje“. Zanimljivo je da je reč „masline“ na arapskom – „zejtun“ (زيتون), pa se „maslinovo ulje“ kaže „zejt al-zejtun“ (زيت الزيتون). Do nas je reč „zejtin“ došla preko turskog, kao jezika-posrednika, samo što na turskom „zeytin“ znači „maslina“… Pozajmljenice lakše menjaju svoje značenje nego oblik, pa nemojte da vas čudi što ova reč kod nas ne označava maslinu, već (bilo koje jestivo) ulje.
Izvori:
Teufuk Muftić, „Arapsko-bosanski rječnik“;
Ivan Klajn i Milan Šipka, „Veliki rečnik stranih reči i izraza“;
Abdulah Škaljić, „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku“.

Sirup, šerbet i čorba

Počeo je drugi semestar i na pauzi od posla sam svratila na ručak u orijentalni restoran – da jedem arapski falafel i humus. Uz to, probala sam po prvi put ovo crno u činijici – u pitanju je sirup od nara! Dosta se koristi u turskoj i azerbejdžanskoj kuhinji i preukusan je. Odlično se slaže sa ukusom arapskih jela od leblebije i daje im neku slatkastu notu… Inače, jeste li znali da je reč „sirup“ arapskog porekla? Nastala je od korena *šrb (شرب), od reči „šarab“ (شراب), odakle se i prenela na mnoge svetske jezike. Od istog arapskog korena imamo i reč „šerbet“ (شربة), koja je iz arapskog ušla u persijski i turski, pa tako došla i do nas. Dugo sam mislila da i reč „čorba“ potiče od istog tog korena, ali sad sam pročitala da ipak nije. Ona vodi poreklo iz persijskog jezika, od reči شوربا (šōrbā – neka me ispravi neko od iranista, ako nisam dobro transkribovala). Sličnost je velika, pa verujem da to ima neke veze i sa arapskim korenom *šrb. Persijski je indoevropski jezik, a arapski semitski – međutim postoje neke teorije o davnoj srodnosti ove dve jezičke porodice, za koje ja verujem da su tačne…

Džamija u provinciji Hataj

Ovu sam fotografiju napravila davno, u jednoj džamiji u provinciji Hataj. U Turskoj, blizu sirijske granice – u oblasti o kojoj ovih dana bruje mediji, dok sa malih ekrana užasnuti gledamo prizore dece pod ruševinama.

Na slici se, simbolično, vidi citat iz Kurana na arapskom i turskom. U pitanju je prva objava muslimanske svete knjige, koju je prorok Muhamed primio u pećini Hira, blizu Meke 610. godine. U Kuranu je to 96. sura, pod naslovom al-Alaq (العلق).

Ovo je prvih pet njenih ajeta (stihova) na arapskom i turskom, a ja sam dodala i prevod Besima Korkuta na naš jezik. Neka ovi stihovi posluže kao molitva za ljude tamo… u provinciji Hataj… i drugim, okolnim oblastima Turske i Sirije, koje je razorio zemljotres.

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ (1) خَلَقَ الْإِنْسَانَ مِنْ عَلَقٍ (2) اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ (3) الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ (4) عَلَّمَ الْإِنْسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ (5)

Yaratan Rabbinin adıyla oku! (1) O, insanı bir aşılanmış yumurtadan yarattı. (2) Oku! İnsana bilmediklerini belleten, kalemle (yazmayı) öğreten Rabbin, en büyük kerem sahibidir (3, 4, 5)

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara (1) stvara čovjeka od ugruška! (2) Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj (3) koji poučava peru (4), koji čovjeka poučava onome što ne zna (5).

Hasan Aktepe

Pre više godina, dok sam bila na studijama 3. godine arabistike, učestvovala sam na festivalu folklora u Antakiji, blizu sirijske granice u Turskoj. Tamo sam se, zahvaljujući poznavanju arapskog jezika, upoznala sa jednim Turčinom koji je detinjstvo proveo u Saudijskoj Arabiji, a koji je na Festivalu bio angažovan kao vodič za strane folklorne ansamble… Po povratku u Srbiju, počeli smo da se dopisujemo i to je preraslo u lepo prijateljstvo. Tražila sam da mi pošalje CD sa pesmama Sertab Erener. Jednog dana stigao mi je paket iz Turske sa njenim albumom „Lâ’l“ i prelepom kutijom u obliku srca, punom čokoladica. On je bio mornar i često mi je slao slike sa broda. Posle više meseci dopisivanja, odjednom je prestao da se javlja, što mi je bilo veoma čudno… Onda je stigao mejl od njegove sestre, u kom me je obavestila da je njegov brod potonuo negde blizu Danske… Tih dana sam čula od studenata turkologije, kako su na času čitali neki tekst o stradanju posade turskog broda u hladnim vodama Baltičkog mora – vest koja je tada snažno odjeknula turskim medijima…