Uskrs u Egiptu može biti pravo zadovoljstvo za našeg turistu. Iako je Egipat pretežno muslimanska zemlja, značajan deo stanovništva čine Kopti – pravoslavci, baš kao i mi. Zahvaljujući tome, moguće je proslaviti Uskrs dok se uživa u toplom egipatskom suncu i moru.
Posebnu draž daje činjenica da dan nakon Uskrsa sledi egipatski nacionalni praznik Šem el Nesim (ar. شم النسيم), koji zajedno obeležavaju svi Egipćani – i hrišćani i muslimani. Tada se farbaju jaja, izlazi se u prirodu i u prazničnom duhu okupljaju porodice i prijatelji.
Zato je Uskrs idealna prilika za beg u ovu egzotičnu zemlju i uživanje u jedinstvenoj atmosferi praznika koji spaja različite tradicije.
Pre više godina čitala sam knjigu Bernarda Luisa, Muslimansko otkriće Evrope (Beograd: Avangarda, 2004). Ovaj britansko-američki istoričar, specijalizovan za studije Orijenta, istražuje kako su muslimani doživljavali Evropu kada su u 19. veku počeli da je posećuju.
Jedna od stvari koja mi je posebno ostala u sećanju jeste to da su se muslimani čudili što u Evropi muškarci i žene zajedno plešu, dodiruju se i ostvaruju kontakt. To je u potpunoj suprotnosti s istočnjačkim poimanjem plesa, gde žena igra za muškarca (a da ne govorimo o tome što su zabave često strogo odvojene – žene sa ženama, a muškarci s muškarcima).
Luis iznosi neke zanimljive činjenice o odnosu muslimana prema evropskim jezicima:
Početkom 19. veka muslimani su postajali svesni promene u ravnoteži između hrišćanstva i islama i tada su, po prvi put, pomislili da je vredno truda naučiti evropske jezike (str. 16).
Do tada su gledali na Evropu samo kao na zemlje varvara i nevernika, nezanimljive i bez ikakve vrednosti. Kada su imali priliku da posete evropske zemlje, po povratku su svojim, uglavnom nezainteresovanim, sunarodnicima nudili sažete priče o evropskim čudnim i primitivnim običajima i načinu života.
Za muslimane bi učenje nekog neverničkog pisma uključivalo i jedan element bezbožništva, čak i prljanja, te je bilo malo onih koji su ikada i pokušali da nauče neki strani jezik (str. 17).
Sve do duboko u 19. vek nije postojao čak ni pokušaj da se naprave gramatike i rečnici zapadnih jezika. Prvi dvojezični rečnik arapskog i jednog evropskog jezika bio je delo jednog hrišćanina, egipatskog Kopta, koji je rečnik napravio za upotrebu zapadnjaka, a ne samih Arapa. Sama pomisao da bi i Arapima takvi rečnici mogli zatrebati zadugo nikome nije pala na pamet (str. 440).
Ukupni broj muslimana koji su putovali u Evropu u periodu od pojave islama do Francuske revolucije bio je vrlo mali. Čak i od tog malog broja, većina nije znala gotovo nijednu reč nekog evropskog jezika, niti je osećala želju ili potrebu da ga nauči. Oni nisu videli bilo kakav interes ili vrednost u neverničkim zemljama koje su se nalazile izvan njihovih granica (str. 416).
Jedan od arapskih romana koje je na mene ostavio snažan utisak je roman kuvajtskog pisca Sauda el Sanusija, „Bambusova stabljika“ (ساق البامبو). Smešten manjim delom na postkolonijalne Filipine, a većim delom u naftaški Kuvajt, ovaj roman govori o mladiću rođenom u braku filipinske sluškinje i muškarca iz bogate kuvajtske porodice. Zaplet u romanu počinje tako što se Džozefin Mendoza zaljubljuje u Rašida Tarufa, jedinog muškog naslednika ugledne kuvajtske porodice, kod koje je radila kao kućna pomoćnica. Nakon kraćeg udvaranja, Džozefin i Rašid sklapaju tzv. običajni brak, a potom i zakonitu bračnu zajednicu u kojoj se rađa Isa, sin azijatskih crta lica.
Pod pritiskom svoje majke, koja nije želela da prihvati dete filipinske sluškinje, plašeći se za ugled i budućnost porodice, Rašid šalje Džozefin i Isu na Filipine. Isa, kome je majka nadenula ime Hoze, je odrastao ubeđen da mesto na kom živi nije njegova prava domovina. Slušajući priče svoje majke o zemlji svog oca kao obećanom raju, živeo je u iščekivanju dana kada će ga otac, kako je obećao, odvesti u Kuvajt. Pošto je Rašid poginuo u Drugom zalivskom ratu, njegovo obećanje ispunjava prijatelj Gasan.
Po dolasku u Kuvajt, Hoze se suočava sa nizom razočarenja u zemlju i narod koji je idealizovao. Članovi porodice Taruf mu nedvosmisleno stavljaju do znanja da se stide rođaka Filipinca, predstavljajući ga u javnosti kao slugu: „Ako te pitaju komšije ili posluga… ti si novi kuvar… To je samo privremeno… dok ne nađemo rešenje za ovaj problem“.
Hozeove azijatske crte lica uvek su bile prepreka njegovom kuvajtskom identitetu: „Bog te nije stvorio da budeš ovde. Ti pripadaš Filipinima. Kuvajćanin, ali „Made in Philippines“ – tako su ga zvali njegovi kuvajtski prijatelji. Jednom je bio uhapšen i proveo nekoliko dana u zatvoru, jer nije imao kod sebe dokument da dokaže da nije ilegalni filipinski radnik. Nakon brojnih neprijatnosti koje je doživeo, odbačen od porodice svoga oca, Hoze se vraća na Filipine. Tamo je pronašao svoj mir, prigrlivši obe strane sopstvenog identiteta.
Izvor: Arapski roman alijenacije: Bambusova stabljika Sauda Sanusija / Ivana R. Gligorijević // Nasleđe. – Broj 52, 2022. – Str. 193-206.
Kada sam videla ovu Antologiju u prodaji, požurila sam da je nabavim i vidim šta donosi od iračke književnosti. Danas su veoma popularne ovakve dvojezične čitanke, koje omogućavaju paralelno praćenje arapskog teksta i njegovog engleskog prevoda, što olakšava razumevanje i učenje jezika. Nažalost, kada je knjiga stigla, mnogo me je razočarala. Engleski prevod štampan je nekim sitnim fontom, potpuno neprimerenim za knjigu, dok je arapski tekst odštampan toliko krupnim slovima da je neprijatan za čitanje. Stiče se utisak da je tehničko uređenje povereno nekome ko ne poznaje dobro arapsko pismo. Šteta što je ovako vredna knjiga loše tehnički doterana, jer sadrži izuzetne kratke priče iračkih autora, kao što su: Muhamed Hudajr, Samira el Mania, Alija Mamduh, Mej Muzafar, Fuad el Tekerli, Dikra Muhamed Nadir, Hedija Husein, Džuma el Lami, Muhamed el Hadad i Ahmed Sadavi.
Ono što je dobro u ovoj knjizi je to što svaka priča sadrži napomene o autoru i razna objašnjenja razbacana po fusnotama, koja nearapskom čitaocu približavaju egzotične pojmove iz iračkog sveta. Iz ove knjige saznajemo da je „gutra“ (غترة) marama koju nose muškarci preko glave u nekim arapskim zemljama, „abaja“ (عباءة) crni komad odeće koji pokriva ženu od glave to pete, a „Kalar“ (كلار) grad u planinskim kurdskim oblastima severnog Iraka. Pa onda„ da je Džumhurija“ (الجمهورية) naziv mosta preko reke Tigar, kao i nekadašnja marka cigareta u Iraku, da je „arak“ (عرق) jeftino i jako iračko alkoholno piće, „kohl“ (كحل) istočnjačka šminka za oči, a „kajmar“ (قيمر) mlečni proizvod od bivoljeg mleka…
Neki od ovih pojmova su srpskom čitaocu vrlo bliski, jer slične reči koristimo i u našem jeziku. „Arak“ je arapska reč od koje vodi poreklo naša „rakija“ (ar. araq = znoj), a „kajmar“ je isto ono što mi zovemo „kajmak“ (u nekim arapskim zemljama se zaista kaže „qajmaq“), a vodi poreklo od turske reči „kaymak“.
Što se tiče „kohl“, od nje je nastala svetski poznata reč „alkohol“ (ar. al-kohl), a nama ženama je poznata i kao kozmetički termin, jer je često viđamo na olovkama za oči, koje daju onaj efekat „smokey eyes“, kakve su nekad imale arapske lepotice…
Arapski za politiku i međunarodne odnose (Arabic for Politics and International Relations) dugo je očekivana knjiga među studentima arabistike koji žele da grade karijeru u oblasti politike, diplomatije i međunarodnih odnosa. U knjizi se navodi da je izašla ove godine, mada sam je ja nabavila krajem prošle. To je dokaz da je ova knjiga pravo čudo i da ide ispred svog vremena
Knjiga je tematski organizovana u poglavlja koja sadrže autentične tekstove o političkim sistemima, demokratiji, društvu, ljudskim pravima, međunarodnim odnosima, diplomatiji, rešavanju konflikata, odbrani i srodnim temama. Svako poglavlje završava se vežbama koje uključuju pitanja za razumevanje teksta, zadatke za proširivanje vokabulara, analizu morfologije, retorike i stila. Uz to, knjiga obiluje aktivnostima koje studentima omogućavaju usavršavanje svih jezičkih veština: čitanja, slušanja, govora i pisanja.
Autor knjige, Jahja A. Muhamed, ranije je objavio priručnik „Arapski za diplomatiju“, a istoimeni predmet predavao je i studentima na Univerzitetu Džordžtaun u Kataru. Tokom svoje nastavne karijere uvideo je veliku potrebu studenata za usavršavanjem u oblasti diplomatije i međunarodnih odnosa. Ta potreba ga je inspirisala da svoje materijale prikupi i objedini u ovu izvanrednu knjigu.
Kao i mnoge arabističke knjige koje se objavljuju u Americi i Evropi, i ova ima naslovnu stranu ispisanu latinicom. Ipak, knjiga se otvara, što bi mi rekli „od zadnje strane“, prateći pravac pisanja arapskog pisma zdesna nalevo. Unutrašnjost je luksuzno opremljena, sa prelepim arapskim fontom i dekorativnim kaligrafskim detaljima, što dodatno doprinosi njenoj atraktivnosti.
Danas mi je stigla nova knjiga koju planiram da uvedem na predmet Poslovni arapski jezik – Al-Munjiz: Advanced Business Arabic. Knjiga sadrži autentične tekstove koji se bave savremenim temama arapskog poslovanja: islamsko bankarstvo, poslovna geografija arapskih zemalja, zapošljavanje, gorivo i energija, e-trgovina i turizam u arapskom svetu. Iza svake lekcije nalaze se vežbanja, objašnjenja manje poznatih reči i izraza, pitanja za razgovor i diskusiju, kao i studije slučaja. Knjiga je luksuzno opremljena, u boji, sa slikama, ilustracijama i grafikonima, a izdavač (Georgetown University Press) na svom sajtu nudi i povezane video materijale.
Uspešna komunikacija u poslu zahteva više od vladanja stranim jezikom. Ova knjiga pomaže učenicima da razviju strategije za sticanje jezičkih kompetencija, uz razvijanje svesti o kulturnim aspektima. Od toga kako sastaviti CV i odgovoriti na oglas za posao, do analize tržišta energije i goriva u arapskom svetu, autor je osmislio ovaj udžbenik tako da podstiče kritičko mišljenje kod studenata i razvija veštine rešavanja problema.
Kad sam sebi pravila veb-sajt u WordPress-u, izabrala sam da u nazivu njegovog domena stoje ključne reči „arapski prevod“, zato što su to reči koje će prosečan korisnik kucati u pretraživač kada želi da nađe sadržaj vezan za arapski jezik i prevođenje. Da sam bila kreativnija i osmislila neki drugi naziv, mogao se moj sajt zvati i drugačije. Mogla sam ga nazvati „Šeherezada“, „Sahara“ ili „Ali Baba“, što bi sugurno bilo egzotičnije. Ipak, nisam to učinila. Pohađajući svojevremeno jedan kurs Optimizacije za pretraživače (SEO), nešto sam korisno naučila: niko neće kucati u polje za pretragu reč „Šeherezada“ ako želi da nađe prevodioca za arapski! Niko neće tražiti keramičara pomoću ključne reči „Žika i sinovi“ (umesto toga, kucaće „lepljenje pločica“). Drugim rečima, niko ko vam je bitan neće moći da pronađe vaš sajt. Danas nije dovoljno samo imati veb-sajt, već dosegnuti njime pravu ciljnu grupu.
Možda ste nekada na mreži videli naslove na kojima piše „Izrada web sajtova“ ili „Usluge web dizajna“ i zapitali se da li ljudi koji nude ovakve usluge toliko loše znaju pravopis srpskoga jezika? Da li oni znaju da u srpskom nemamo slovo „w“ i da se reč „veb“ piše sa crticom? Naš pravopis kaže da treba pisati “veb-sajt“ i “veb-dizajn“, ali to za digitalni marketing nije mnogo bitno. Važno je samo ono što većina ljudi kuca kada traži ove usluge na Guglu. Pošto većina ljudi ove reči piše pogrešno, upotreba pogešno napisanih reči na vašem veb-sajtu pomoći će vam da dosegnete više pravih klijenata!
Na kursu SEO optimizacije sam naučila još mnogo stvari, o tome kako da učinimo da naš veb-sajt bude na prvoj strani rezultata pretrage na Guglu. Ostala mi je u sećanju rečenica koja u svetu digitalnog marketinga važi za pravilo: ako imate veb-sajt koji niko ne može da pronađe, to je isto kao da on i ne postoji!
Knjiga “Savremene arapske kratke priče” sadrži deset zanimljivih priča proslavljenih arapskih autora iz različitih zemalja. Tu je Zekerija Tamir iz Sirije, Ibrahim Darguti iz Tunisa, Jusuf Idris iz Egipta, Ahmed el Fakih iz Libije, Gasan Kanafani iz Palestine, Zaid M. Damadž iz Jemena, Lejla el Osman iz Kuvajta, Abdulhamid el Garbavi iz Maroka, Hasan Dabal iz Saudijske Arabije i Džamal el Hajat iz Bahreina.
Prvi put kad sam otvorila knjigu, bilo je to baš na onoj stranici gde počinje priča libijskog pisca Ahmeda el Fakiha. Privukao me je njen neobičan naslov – Salah Abdulsabur umro pre svoje smrti.
Priča govori o tome kako je egipatski pesnik Salah Abdulsabur posetio svog prijatelja u Londonu, a ovaj ga odveo u neki arapski kafić. I dok su tamo sedeli, konobar im donese najnoviji broj egipatskih novina el Ahram koje su izašle toga jutra. Pesnikov prijatelj je prvi primetio da se na naslovnoj strani ovih novina nalazi upravo slika Salaha Abdulsabura, pa reče: ” Prijatelju, vidi! Izašao si na naslovnoj strani novina. Čekaj da ti pročitam!”
I stade da čita oduševljeno, ali ubrzo se njegovo oduševljenje pretvorilo u šok: “Veliki pesnik Salah Abdulsabur preminuo je danas od srčanog udara”. Čovek nije mogao da veruje šta je pročitao, dok svojim očima gleda kako Salah Abdulsabur sedi ispred njega živ i zdrav!
Sam Salah se nije mnogo iznenadio: “Biće da je to zbog vremenske zone” rekao je. ” Vreme u Kairu je 4 sata ispred Londona. Tamo se moja smrt već desila, a ako stignem sledećim avionom u Kairo moći ću lično da joj prisustvujem…”
Kada sam, pre izvesnog vremena, pisala rad o poslovnom ponašanju u arapskom svetu, koristila sam teorije Gerta Hofstedea. Ovaj holandski psiholog opisuje Arape kao kolektivističko društvo, u kom se vrednuju ciljevi i vrednosti grupe, a poslovni odnosi temelje na izgrađenom poverenju i ličnim vezama. U takvim kulturama, ljudi nisu skloni da posluju s nekim koga nisu dobro upoznali, jer poslovanje shvataju kao nastavak međuljudskih odnosa.
Kao ilustraciju, Hofstede navodi primer švedskog inženjera kojeg je firma poslala u Rijad (Saudijska Arabija), s ciljem da sklopi posao s Arapima. Došavši u Rijad, inženjer je prisustvovao seriji sastanaka tokom kojih se pričalo o svemu osim o poslu. Umesto da se fokusiraju na glavni razlog sastanka, Arapi su vodili diskusije o Šekspiru i sličnim sporednim temama. To je za inženjera bilo neobično, jer je očekivao direktan pristup poslovnim pregovorima. Dodatno ga je zbunjivalo prisustvo nekih posrednika, koje su Saudijci angažovali da sede na svakom sastanku.
Posle dve godine sastančenja i šest odlazaka u Rijad, švedska firma je počela da gubi strpljenje i razmišljala da digne ruke od svega. Iznenada, stigla je sjajna vest – Saudijci su bili spremni da potpišu višemilionski ugovor. Njihov stav prema švedskom inženjeru odjednom se promenio. Postali su srdačni i više im nisu bili potrebni posrednici. I tako su Šveđani i Arapi ostvarili uspešnu saradnju…
Međutim, kada je posle izvesnog vremena inženjer unapređen, a na njegovo meto došao novi, Saudijci stadoše pretiti raskidom ugovora. Ne može se tako lako zameniti onaj kom su bile potrebne dve godine da postane deo njihovog poverljivog kruga. Za arapske biznismene, poslovanje nije samo stvar formalnosti i ugovora, već to je odnos sa osobom kojoj veruju…
Literatura: Hofstede, Geert, Gert Jan Hofstede, & Michael Minkov. Cultures and Organizations: Software of the Mind. New York: Mc Graw Hill, 2010.
Ne sećam se više koji je to bio razred osnovne škole, ni koji tekst iz čitanke smo čitali, ali dobro se sećam jedne rečenice iz njega: „Stani da pogledam u ćitab“. Učitelj nam je tada objasnio da ova neobična reč dolazi iz turskog jezika i da znači „knjiga“.
Godinama kasnije, sa njom sam se susrela po drugi put. Bilo je to na prvoj godini studija arabistike, kada smo učili da se na arapskom jeziku knjiga kaže „kitab“ (كتاب). Odmah mi je bilo jasno da je „kitab“ ustvari onaj „ćitab“, koji mi je ostao urezan u pamćenje.
Postoji više reči arapskog porekla koje su u srpski ušle preko turskog, a u kojima je glas K postao Ć. Mislim da je to zato što se u osmanskom turskom glas K izgovarao kao KJ, što je na kraju prešlo u Ć.
Evo male liste takvih reči iz rečnika turcizama Abudulaha Škaljića:
ćef – volja, prohtev (od arapske reči „keyf“, كيف )
ćevap – od arapske reči „kebab“ (كباب)
ćata – pisar (od arapske reči „katib“, كاتب)
Ćaba – Kaba (u Meki), الكعبة
ćafir – nevernik (od arapskog „kafir“, كافر)
Većina ovakvih reči kod nas zvuči zastarelo i arhaično, osim ćevapa koji je i dalje aktuealan.