Lokalizacija softvera, video-igara i veb-sajtova za arapsko govorno područje

Narode, izašla mi je knjiga! Nastala je iz mog pera, kao rezultat višegodišnjeg interesovanja za lokalizaciju softvera, video-igara i veb-sajtova namenjenih arapskom govornom području.

Iz mojih istraživanja je prvo nastao predmet Lokalizacija za arabiste, koji predajem na master studijama na Filološkom fakultetu, a čije je uvođenje finansiralo Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, u okviru programske aktivnosti „Razvoj visokog obrazovanja“. Naknadno je razvijen i predmet Lokalizacija, koji držim na master studijama Prevođenje, a koji je osmišljen tako da odgovara studentima različitih profila na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Iskustvo koje sam stekla kroz nastavu na ova dva predmeta pomoglo mi je da uočim nedostatke, popravim nesavršenosti, prikupljenu građu bolje sistematizujem i analiziram, a potom sve to predstavim u knjizi koja je pred vama. Verujem da će biti korisna ne samo mojim sadašnjim studentima, već i drugim filolozima koji žele da se bave lokalizacijom, bilo teorijski ili praktično.

U knjizi objašnjavam zašto je arapsko govorno područje posebno zanimljivo i posebno teško za lokalizaciju. S jezičke strane, bavila sam se specifičnostima arapskog jezika i pisma koje dolaze do izražaja tokom lokalizacije, a važan deo knjige zauzima i uticaj arapsko-islamske kulture na lokalizaciju različitih vrsta digitalnih sadržaja.

Na više mesta u knjizi osvrćem se na savremene filološke profesije u digitalnoj industriji, od kojih su neke toliko mlade da još nemaju ustaljene srpske nazive. Cilj mi je bio da ohrabrim studente da svoje znanje jezika i kultura povežu sa veštinama koje se danas traže i tako pronađu svoj profesionalni put – u lokalizaciji ili srodnim oblastima digitalne jezičke industrije.

Želja mi je da ovom knjigom doprinesem smanjenju raskoraka između filološkog obrazovanja i potreba tržišta rada, smeštajući u akademske okvire neka znanja i veštine koje su se do skora sticale uglavnom neformalno, a koje su filolozima neophodne za poslove 21. veka.

Klikni ovde da vidiš knjigu

Sećanje na Profesora

Juče je bilo godinu dana otkako nas je napustio Ranko Bugarski (1933-2024), jedan od naših najvećih lingvista, profesor Filološkog fakulteta u penziji i cenjeni predavač na mnogim svetskim univerzitetima. Na njegovim knjigama su stasavale generacije filologa, a u njima su uživali i mnogi drugi ljubitelji nauke o jeziku. Retko koji lingvista je imao dar da govori o jeziku na tako zanimljiv način, približavajući njegove tajne običnom čitaocu uz egzotične primere koje čitalac prosto upija i koji mu dugo ostaju urezani u pamćenje – od polisintetičkih jezika Eskima, preko klikova Zulu plemena, do govora Hopi Indijanaca.

Imala sam tu sreću da slušam njegova predavanja na postdiplomskim studijama, i to samo godinu dana pre nego što će otići u penziju. Dajući nam slikovite primere za mnoge jezičke pojave, na svojim predavanjima se više puta dotakao Arapa i njihovog jezika. Jednom prilikom je ispričao anegdotu o Arapinu i Šveđaninu. Kaže: „Zašto Arapin i Šveđanin kruže po sobi dok razgovaraju?  – Zato što tokom razgovora Arapin nastoji da se što više približi sagovorniku, dok se Šveđanin stalno izmiče unazad u pokušaju da napravi veću distancu. I tako se, u konstantnom približavanju i udaljavanju, oni kroz sobu kreću u krug“. Ova priča objašnjava razlike u proksemičkom ponašanju kod različitih naroda – dok je nekima prirodno da komuniciraju stojeći vrlo blizu sagovornika, drugi su navikli da tokom razgovora stoje na većoj udaljenosti. Zbog toga mi, koji držimo neku „srednju“ distancu, stalno imamo utisak da su Arapi napadni, a Šveđani hladni.

Proksemičke razlike među narodima uvek su povezane i sa taktilnim razlikama. Za ove što stoje blizu, normalno je da ljube i grle svog sagovornika. U arapskom svetu nije čudno videti dva muškarca kako se drže za ruke. Drugu krajnost predstavljaju narodi kod kojh nema takvih izliva prisnosti – oni bi se sigurno šokirali kada bi neki Srbin uzeo da ih izljubi tri puta!

Iako je ispit kod Bugarskog važio za najteži, drago mi je što sam ga polagala, jer sve što sam tada naučila ja i dan-danas koristim! Lekcija iz opšte lingvistike još uvek se dobro sećam, a sigurna sam i u to da sećanje na Profesora neće izbledeti još dugo, dugo.

Srpski jezik je mnogo teži od arapskog

– Kako ljudi reaguju kad im, predstavljajući se, saopštite da ste arabista, profesor arapskog? Ima li onih koji vas pogledaju s podozrenjem?

– Dok sam studirala arapski, bilo je onih koji su reagovali neobičnim pitanjima, poput: „Šta će ti to?” Sada, mnogo godina kasnije, moj odgovor njima bi glasio: „Bolje učiti, nego ne učiti.” Učim zato što verujem u znanje. Mislim da kod nas ima dosta ljudi koji ne veruju u znanje, već samo u diplome. Ja sam učila zbog znanja, a diploma je došla pride. Od znanja uvek ima koristi. Znanje jezika ja vidim kao – zanat. Ako imate zanat u rukama, vi ste na konju.

Ceo intervju koji sam dala za Politiku možete pročitati u današnjem broju novina ili online

Sura Žene

Nedavno mi je stigla molba da prevedem jedan tekst. U pitanju je bio arapski rukopis na starom, požutelom papiru, iz ko zna kog veka. Rukopis je bio tako napisan, da je na prvi pogled delovalo nemoguće raščitati ga. Zaključila sam da bi ga prvo trebalo “dešifrovati”, pa tek onda prevoditi. Ali, ako bi se dokazalo da su moje pretpostavke tačne i da je u pitanju Kuran, onda ne bi bilo potrebe da se prevodi – jer Kuran je već preveden 🙂

Za većinu rukopisa koje dobijam, obično se ispostavi da su delovi Kurana. I za ovaj tekst se tako ispostavilo… Nakon prepoznavanja niza od nekoliko reči iz datog rukopisa, i njihove pretrage na Guglu, istraživanje me dovodi do kuranske sure Žene (al- Nisa’, النساء). Potom sam se služila metodom uporednog teksta, gde se Kuran poredi sa starim rukopisom – rečenica po rečenica, ajet po ajet. Kada imate uporedni tekst, lako je dešifrovati bilo šta. Ako nemate s čim da uporedite, onda to ide malo teže 🙂

Sura Žene je četvrta po redu kuranska sura, sa čak 176 ajeta. U prevodu Besima Korkuta, počinje ovako:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

1. O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.

2. I siročadi imanja njihova uručite, hrđavo za dobro ne podmećite i imetke njihove s imecima vašim ne trošite – to bi, zaista, bio vrlo veliki grijeh.

3. Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, o­nda se ženite o­nim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, o­nda samo sa jednom; ili – eto vam o­nih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.

4. I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte; a ako vam o­ne od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte.

5. I rasipnicima imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje, ne uručujte, a njihov imetak za njihovu ishranu i odijevanje trošite; i prijatne riječi im govorite.

Arapski jezik u asocijativnom testu

Pre nekoliko godina sam radila istraživanje gde sam pomoću asocijativnog testa pokušala da utvrdim šta ljudi misle o orijentalnim jezicima, narodima i zemljama, odnosno šta im prvo padne na pamet kada čuju ove pojmove. Asocijativni test funkcioniše tako što pročitate/čujete neku reč („stimulus“), a potom napišete/izgovorite prvu reč koja vam padne na pamet („reakcija“). Evo nekih zanimljivih delova tog istraživanja, u kojem je učestvovalo 654 ispitanika:

Stimulus „arapski jezik“ moje ispitanike najčešće je asocirao na arapsko pismo, koje su opisali čitavim nizom piktoresknih reči i izraza: piśmo 28, arapsko piśmo 19, hijeroglifi 19; hieroglifi 3; heroglifi; hieroglifi; hijeloglifi; “hijeroglifi”, znakovi 4; kukice; simboli; švrljopis; škrabotine 2; gomila tačkica; žvrljotina; interesantne šare (zapravo su slova); kvake; kodovi; kriva slova; krive linije; kuke i kvake; “kukičava” slova; lepe šare; neobični simboli; pismo u krivim linijama; slikanje; slike; sličice; talasi; ukras; crtanje; crteži; crtice; čudni znakovi; šifre; škrabopis.

Pažnju im je privuklo i to što se araspko pismo piše zdesna nalevo, pa neke od reakcija glase: s desna na levo 8; pisanje s desna na levo 6; pisanje sa desna na levo 3; desno na levo…itd. Jedan broj ispitanika je, verovatno slučajno, u svojim reakcijama naveo pogrešan smer pisanja: s leva na desno 5; sa leva na desno 2…i slično tome.

Od arapskih reči, ispitanici su navodili sledeće: merhaban 2, marhaba i merhaba; inšala i išnu-alah, salamalejkum i salem alejkum; salam i selam; habibi; šukran; alkohol; mahala; medresa.

Jedan ispitanik je naveo da arapski „verovatno nije isto što i turski“.

Sudeći po mnogim reakcijama, arapski jezik važi za milozvučan, ali ima i onih ispitanika kojima ne zvuči lepo – opisan je kao grleni, grub jezik, koji liči na kašalj, kreštanje, mumlanje i svađanje, a verovatno i na čudno lomljenje jezika.

Pažnju ispitanika privlači i frekventna upotreba glasa H, kog, po njihovoj oceni, u arapskom ima previše. Ovaj jezik našim ispitanicima zvuči kao neka od sledećih onomatopeja: hađibađi, jahfahf lafḥ, rghmrgh ili hhhhhhh.

Izvor: Heterostereotipi o orijentalnim jezicima u mreži verbalnih asocijacija

Džumani

Nedavno sam sebi poklonila ovu knjigu – podebelu gramatiku arapskog jezika. Već na koricama se može videti da je gramatika nesvakidašnja, tj. drugačija od onih na koje smo tradicionalno navikli. Na njoj su ispisane reči iz raznih dijalekata arapskog jezika, što govori da je ovo gramatika koja se ne bavi samo književnim jezikom, već takođe proučava i poredi različite arapske dijalekte. U njoj za mene ima mnogo zanimljivih stvari, koje se mogu čitati pred spavanje, kao roman. Sve te peripetije i zapleti u koje stupaju reči i rečce, sintagme i rečenice, pružaju novi uvid u svu kompleksnost jezika na arapskom govornom području.


Na kraju knjige – što je meni posebno zanimljivo – nalazi se nekoliko priloga. Reč je o tekstovima različite tematike, koji su detaljno analizirani iz ligvističkog ugla. Ima tu političkih govora, spontanih konverzacija, fragmenata iz romana i eseja, analize čuvene pesme Imrul Kajsa, znamenitog pesnika predslamske Arabije…


Među tim prilozima sam pronašla i jedan vic. Glavni junak u vicu je Džumani, seoska budala ruralnog Maroka. Džumani je čuveni lik iz marokanskih viceva, čiji pomen kod Marokanaca izaziva salve smeha. Ovaj komični lik nastao je po pravoj istorijskoj ličnosti, marokanskom političaru poreklom sa juga zemlje, Saidu el Džumaniju el Sahraviju.


Vic ide ovako:


Zaposlio se Džumani kao policajac, pa krenuo da hapsi ljude noću. Proveravao ko ima ličnu kartu, a ko nema. Jednog dana uhapsio nekog lika koji nema ličnu. Ovaj mu reče: „Pusti me samo da kupim cigarete, pa se vraćam“. Džumani ga pusti, a ovaj se ne vrati. Drugi dan, uhapsi on drugog lika, koji takođe nije imao nikakvu identifikaciju. Ovaj mu takođe reče: „Jel mogu samo da skoknem po cigare, pa se vraćam?“ Ali Džumani se ne da opet prevariti!!! Ovoga puta lukavo reče: „Ne, ti ostani ovde, a ja idem po cigare!“


Da li ste čuli ovaj vic i kod nas, u Srbiji? Ja jesam. Izgleda da sa Marokom imamo dosta toga zajedničkog.

Orijentalizmi u našim „narodnim“ pesmama

Keba: Zeman dođe, zeman dođe, svemu da kažem zbogom…

Zeman – arapski: vreme (زمان)

Rasta: I rekla je habibi priđi mi, ja više nisam mala… Habibi – arapski: ljubavi (حبيبي)

Dino Merlin u pesmi „Da šutiš“: Enta kalbi, enta kullun fii hajatii (ti si moje srce, ti si mi sve u životu)

أنت قلبي، أنت كل في حياتي..

Tijana M: Niko ne zna ko sa tobom spava i da te ludo voli žena od sultana…

Sultan – arapski/turski: vladar (سلطان)

Viki Miljković u pesmi „Zašto“: Ya habibi, ya habibi, ya habibi, ya umri… (ljubavi, ljubavi, živote moj)

يا حبيبي، يا حبيبي، يا عمري

Sanja Vučić: Samo tvoja hanuma, tvoj sam pancir, zaštita…

Hanuma – turski: Hanım (gospođa)

Lepa Brena: Udri, udri, udri Mujo, udri Mujo u tepsiju… Tepsija – turski: tepsi

Safet Isović: Ašikovah s dragom skoro svako veče

Ašikovati – od arapskog ʿāšiq (voleti strasno, udvarati se) عشق

Lepa Brena: Dođe jednom sa istoka bogat šeik crna oka…

Šeik  – arapski: starešina, plemenski vođa, ugledni muškarac (شيخ)

Uskrs u Egiptu

Uskrs u Egiptu može biti pravo zadovoljstvo za našeg turistu. Iako je Egipat pretežno muslimanska zemlja, značajan deo stanovništva čine Kopti – pravoslavci, baš kao i mi. Zahvaljujući tome, moguće je proslaviti Uskrs dok se uživa u toplom egipatskom suncu i moru.

Posebnu draž daje činjenica da dan nakon Uskrsa sledi egipatski nacionalni praznik Šem el Nesim (ar. شم النسيم), koji zajedno obeležavaju svi Egipćani – i hrišćani i muslimani. Tada se farbaju jaja, izlazi se u prirodu i u prazničnom duhu okupljaju porodice i prijatelji.

Zato je Uskrs idealna prilika za beg u ovu egzotičnu zemlju i uživanje u jedinstvenoj atmosferi praznika koji spaja različite tradicije.

Muslimansko otkriće Evrope

Pre više godina čitala sam knjigu Bernarda Luisa, Muslimansko otkriće Evrope (Beograd: Avangarda, 2004). Ovaj britansko-američki istoričar, specijalizovan za studije Orijenta, istražuje kako su muslimani doživljavali Evropu kada su u 19. veku počeli da je posećuju.

Jedna od stvari koja mi je posebno ostala u sećanju jeste to da su se muslimani čudili što u Evropi muškarci i žene zajedno plešu, dodiruju se i ostvaruju kontakt. To je u potpunoj suprotnosti s istočnjačkim poimanjem plesa, gde žena igra za muškarca (a da ne govorimo o tome što su zabave često strogo odvojene – žene sa ženama, a muškarci s muškarcima).

Luis iznosi neke zanimljive činjenice o odnosu muslimana prema evropskim jezicima:

Početkom 19. veka muslimani su postajali svesni promene u ravnoteži između hrišćanstva i islama i tada su, po prvi put, pomislili da je vredno truda naučiti evropske jezike (str. 16).

Do tada su gledali na Evropu samo kao na zemlje varvara i nevernika, nezanimljive i bez ikakve vrednosti. Kada su imali priliku da posete evropske zemlje, po povratku su svojim, uglavnom nezainteresovanim, sunarodnicima nudili sažete priče o evropskim čudnim i primitivnim običajima i načinu života.

Za muslimane bi učenje nekog neverničkog pisma uključivalo i jedan element bezbožništva, čak i prljanja, te je bilo malo onih koji su ikada i pokušali da nauče neki strani jezik (str. 17).

Sve do duboko u 19. vek nije postojao čak ni pokušaj da se naprave gramatike i rečnici zapadnih jezika. Prvi dvojezični rečnik arapskog i jednog evropskog jezika bio je delo jednog hrišćanina, egipatskog Kopta, koji je rečnik napravio za upotrebu zapadnjaka, a ne samih Arapa. Sama pomisao da bi i Arapima takvi rečnici mogli zatrebati zadugo nikome nije pala na pamet (str. 440).

Ukupni broj muslimana koji su putovali u Evropu u periodu od pojave islama do Francuske revolucije bio je vrlo mali. Čak i od tog malog broja, većina nije znala gotovo nijednu reč nekog evropskog jezika, niti je osećala želju ili potrebu da ga nauči. Oni nisu videli bilo kakav interes ili vrednost u neverničkim zemljama koje su se nalazile izvan njihovih granica (str. 416).

Same same, but different

Jedan od arapskih romana koje je na mene ostavio snažan utisak je roman kuvajtskog pisca Sauda el Sanusija, „Bambusova stabljika“ (ساق البامبو).  Smešten manjim delom na postkolonijalne Filipine, a većim delom u naftaški Kuvajt, ovaj roman govori o mladiću rođenom u braku filipinske sluškinje i muškarca iz bogate kuvajtske porodice. Zaplet u romanu počinje tako što se Džozefin Mendoza zaljubljuje u Rašida Tarufa, jedinog muškog naslednika ugledne kuvajtske porodice, kod koje je radila kao kućna pomoćnica. Nakon kraćeg udvaranja, Džozefin i Rašid sklapaju tzv. običajni brak, a potom i zakonitu bračnu zajednicu u kojoj se rađa Isa, sin azijatskih crta lica.  

Pod pritiskom svoje majke, koja nije želela da prihvati dete filipinske sluškinje, plašeći se za ugled i budućnost porodice, Rašid šalje Džozefin i Isu na Filipine. Isa, kome je majka nadenula ime Hoze, je odrastao ubeđen da mesto na kom živi nije njegova prava domovina. Slušajući priče svoje majke o zemlji svog oca kao obećanom raju, živeo je u iščekivanju dana kada će ga otac, kako je obećao, odvesti u Kuvajt. Pošto je Rašid poginuo u Drugom zalivskom ratu, njegovo obećanje ispunjava prijatelj Gasan.  

Po dolasku u Kuvajt, Hoze se suočava sa nizom razočarenja u zemlju i narod koji je idealizovao. Članovi porodice Taruf mu nedvosmisleno stavljaju do znanja da se stide rođaka Filipinca, predstavljajući ga u javnosti kao slugu: „Ako te pitaju komšije ili posluga… ti si novi kuvar… To je samo privremeno… dok ne nađemo rešenje za ovaj problem“.

Hozeove azijatske crte lica uvek su bile prepreka njegovom kuvajtskom identitetu: „Bog te nije stvorio da budeš ovde. Ti pripadaš Filipinima. Kuvajćanin, ali „Made in Philippines“ – tako su ga zvali njegovi kuvajtski prijatelji. Jednom je bio uhapšen i proveo nekoliko dana u zatvoru, jer nije imao kod sebe dokument da dokaže da nije ilegalni filipinski radnik. Nakon brojnih neprijatnosti koje je doživeo, odbačen od porodice svoga oca, Hoze se vraća na Filipine. Tamo je pronašao svoj mir, prigrlivši obe strane sopstvenog identiteta.  

Izvor: Arapski roman alijenacije: Bambusova stabljika Sauda Sanusija / Ivana R. Gligorijević // Nasleđe. – Broj 52, 2022. – Str. 193-206.