Cvrc, Milojka

Pitali mene da prevedem na arapski neku brošuru o voćnim čajevima, koje žele da prodaju na arapskom tržištu. Tražila ja da vidim tekst i shvatila da ovaj posao nije samo prevodilački, već zahteva i neke druge veštine – što će naravno uticati i na cenu.

Jedna od grešaka koju neiskusni prevodioci prave je da brzopleto kažu nisku cenu, računajući da će oni to očas posla prevesti, a posle bude „cvrc, Milojka”. Treba prvo pažljivo pogledati, razgovarati sa klijentom i analizirati ciljnu grupu. Ja sam tako uradila i ustanovila da bi prost jezički transfer ovog teksta bio potpuno beskoristan bez kopirajtinga, transkreacije i saradnje sa grafičkim dizajnerom…

Kopirajting je ovde vrlo važan, jer to je veština pisanja prodajnog teksta. Ako izvorni tekst nije napisan kopirajterski, onda prevodilac mora da bude vešt kopirajter, da bi svojim tekstom potrefio pravu žicu arapskom kupcu.
Svaki prodajni tekst ima i neki slogan, a za to je potrebna veština transkreacije. Treba pročitati izvorni slogan, a potom ga zaboraviti i osmisliti novi, koji će biti efektan kod arapske ciljne grupe.

Pitala sam klijenta u kojoj arapskoj zemlji planira da prodaje te čajeve, da bih se odlučila između arapskih cifara (0123456789), ili onih hindu (٠١٢٣٤٥٦٧٨٩), što se koriste u nekim arapskim zemljama.

Od arapske ciljne grupe zavisi i izbor termina, a to su u ovom slučaju nazivi voća. U arapskom se nazivi nekih voćki razlikuju od zemlje do zemlje, pa treba biti oprezan (u to sam se lično uverila kada sam u tuniskom restoranu naručila lubenicu, a dobila dinju).

I na kraju, pitala sam klijenta u kom formatu želi da mu pošaljem tekst. Reče: „U Wordu, a mi ćemo to dati grafičkom dizajneru da ubaci u brošuru”. Odmah sam znala da će to biti problem! Dizajner ne zna arapski, pa neće videti ako se tekst poremeti, ako brojke, zagrade i procenti odu na pogrešno mesto, a neke reči se pretvore u nečitljivu hrpu slova. Čim on ispravi jedno, poremeti se nešto drugo, pa daj „share screen”, pa objašnjašavaj plastično… Lakše mi da sama naučim grafički dizajn i uzmem stvar u svoje ruke!

I tako sam shvatila koliko je važno ceniti svoje vreme i energiju, a svoje konsultantske umeti dobro naplatiti.

Taftaf

Da me neko pita šta najviše volim od arapske književnosti na srpskom jeziku, moj odgovor bi bio: „Pogovore Srpka Leštarića”. Čitajući tekstove koje je ovaj izvrsni arabista i književni prevodilac pisao iza svojih prevoda, došla sam do zaključka da svako vredno književno delo koje je prevedeno na strani jezik treba da ima predgovor ili pogovor – naročito ako je u pitanju prevod sa nekog egzotičnog jezika, o čijim govornicima i zemljama malo znamo. U tom bi pogovoru prevodilac trebalo nam približi društvene, istorijske, kulturne i druge prilike vezane za radnju i razumevanje dela, jer prosečan čitalac o tome verovatno nema pojma. Sigurna sam da bi svaki čitalac kom se svidi neko strano delo želeo da pročita i reč prevodioca, tj. njegovo tumačenje kao verbalizaciju sopstvenih misli i zaključaka o delu.

Čitala sam nekoliko sjajnih romana Perl Bak koji govore o sudaru kineske i japanske kulture sa Zapadom, ali na kraju mi je uvek nekako delovalo nedorečeno to što ova izdanja nisu imala pogovor. Kada su u pitanju prevodi arapske književnosti, gde god je bilo pogovora, čitala sam ih jer to mi je struka. A ako se ograničim samo na ono što je prevodio Srpko Leštarić, to je uvek bilo i uživanje. Kod njega u pogovorima nema dosadnih i suvoparnih delova koji čitaoci redovno preskaču, već je sve sočno i pitko. Čitajući tako nešto, čovek može da obogati svoj rečnik na najbolji mogući način.

Na slici vidite njegov prevod arapskih narodnih priča sa područja Iraka, koje su dugo usmeno prenošene, a potom i zapisane u jednoj zbirci, što je decenijama skrivana od rata u podzemnim bunkerima iračkog muzeja. On ovde piše pogovor u 1. licu, opisujući kako je tragao i kojim putevima došao do ovog vrednog dela, o kom se kod nas nije ništa znalo (iako je, kako kaže, ono dosta uticalo na usmenu tradiciju Srba).

Kao i mnoge narodne priče, i ove su pune erotike, a Srpko na tu temu kaže: „U Taftafu nema nijedne priče u kojoj se ne spominje uzbudljiva aktivnost mladenaca u prvoj bračnoj noći, a nije retkost da se izričito imenuju sama radnja i sav njen pribor, uobičajenim narodskim imenima. Ali gle! – ti izrazi ni u jednom času ne ostavljaju utisak prostote, jer dolaze spontano i nedužno“.

Şok, şok, şok!

Kad god sam išla u Tursku, vraćala sam se puna utisaka i zanimljivih doživljaja, ali jedan od njih posebno mi je ostao u pamćenju. Bilo je to prilikom moje prve posete ovoj zemlji, kada sam učestvovala na festivalu foklora „Devrek Belediyesi Baston ve Kültür Festivali“ na Crnom moru… Pošto sam tada bila student arabistike, iskoristila sam priliku da Turcima izgovorim nekoliko stihova iz Kurana, računajući da, ako oni znaju nešto od arapskog jezika – onda je to Kuran. Njima je to bilo toliko zanimljivo, da su me stalno vodali tamo-vamo i upoznavali sa raznim ljudima, koristeći uvek reč „arapča“, dok objašnjavaju ko sam ja (posle sam naučila da reč „arapça“ na turskom znači „arapski jezik“).

Tih dana kupila sam svoj prvi Kuran u knjižari, ne sluteći da će mi ubrzo posle toga i zvaničnici Festivala uručiti jedan na poklon. Mnogo lep, zeleni sa zlatnim slovima (na arapskom originalu, naravno). A pošto je taj festival bio dosta medijski pokriven, sve je to ovekovečio jedan novinar svojim foto-aparatom….

Posle izvesnog vremena, kada sam se vratila kući, stigao meni neočekivani paket iz Turske. Mojoj znatiželji nije bilo kraja, dok nisam uzela da raspakujem tu pošiljku. Kad ono – novinar mi poslao CD sa skeniranim člancima iz više novina što su pisale o meni. Šest turskih novina – Şafak, Yeni Adım, Hakimiyet, Aktüel, Akşam i Şok su objavile moju sliku sa Kuranom i tekst…

I tako sam ja, bar na kratko, doživela svoj trenutak slave  😉

Titule

Davno sam pratila blog jedne naše mlade žene, koja radi u Nigeriji kao direktorka. Pisala je o životu u Nigeriji i koliko je on različit od svega na šta smo mi navikli – ljudi, hrana, klima… Njeni opisi su bili toliko egzotični, da ih i danas pamtim.

Pisala je da su kod njih titule jako važne. Tamo svako nosi neku titulu koju mu morate spomenuti prilikom obraćanja, inače može da se uvredi. Tako je čak i neki mali dečak, kog je upoznala, insistirao da mu se ispred imena stavi titula „barister“ (engl. advokat).

Ta priča je slična nečemu što stalno učim svoje studente – da su u poslovanju s Arapima titule jako važne i da se ne možemo se na isti način obratiti direktoru, profesoru, inženjeru, šejhu, princu, predsedniku ili premijeru.

Često im pominjem jedan blog o arapskom jeziku, gde navode primer američke firme koja je uputila pismo arapskom ministru. Pismo je prvo napisano na engleskom, pa onda prevedeno na arapski. Posle izvesnog vremena Ministarstvo je obavestilo firmu da predlog nije podnet ministru, jer pismo nije bilo prikladno. Ministar je u ovom slučaju bio i član kraljevske porodice, što je trebalo znati i titulom posebno naglasiti.

Meni je ranije uvek bilo čudno što, kada mi se neki arapski studenti ili profesori obraćaju službeno, stalno pišu „draga prof. dr Ivana“, čak i kada mi šalju poruke na Viber. Shvatila sam da to ima veze sa visokim indeksom distance moći u društvu, o čemu je govorio Gert Hofstede…

Proučavajući različite kulture, on je uvideo da nemaju ljudi svugde isti odnos prema hijerarhiji. Društva rangirana visoko na skali distance moći (1-100) lako prihvataju da u društvu postoji hijerarhija, da oni nadređeni donose sve odluke. Zbog toga je njima isticanje titula mnogo važno. Nisko rangirana na ovoj skali su demokratska društva gde su svi jednaki, pa ljudi nisu navikli na bilo kakvu hijerarhiju. Samim tim, kod njih nisu važne ni titule. Primera radi, Nigerija i arapske zemlje su na skali visoko (80), a zapadne zemlje dosta nisko: Austrija 11, Švedska 31…

Iznenadilo me to što rang Srbije iznosi 86! Izgleda da, što razlike među ljudima postaju veće, to se više ganjaju titule — mada ih neki danas nose i potpuno nezasluženo…

Hoda Barakat

Mnogo volim ove skraćene i pojednostavljene verzije arapskih romana, u kojima se autori trude da prenesu istu poruku i emociju koju ima originalni roman, ali uz određena prilagođavanja, zamenu nekih retkih i manje poznatih reči onim frekventnijim i dodatna vežbanja koja olakšavaju razumevanje teksta. Pored toga, ovakve knjige obično imaju i jezičke vežbe koje pospešuju pisanu i usmenu produkciju na arapskom jeziku, pregršt korisnih napomena u vezi s kulturno-istorijskom pozadinom romana i upućivanje na razne audiovizuelne izvore na vebu.

Knjiga koja je na slici je je jedna od takvih, pa je veoma zgodna za neki početni nivo proučavanja arapske književnosti u originalu. Reč je o nagrađivanoj libanskoj spisateljici Hodi Barakat i njenom romanu „Moj gospodar, moja ljubav“ (سيدي وحبيبي) čija je radnja smeštena usred građanskog rata u Libanu.

Ranije sam već čitala jedan skraćeni roman, koji je priredila Lejla Familiar, i poredila sam ga sa originalom. Mislim da je urednica uspela sjajno da prenese poruku i ideju, pri čemu ništa suštinsko nije izgubljeno u procesu adaptacije.

Sada je došao red i na ovaj roman sa slike, koji već godinama čeka na mojoj polici da bude pročitan. Pošto me Georgetown University Press uvek pozitivno iznenadi knjigama uz arabistike, ne sumnjam u to da ću i ovog puta uživati.

Srpski za strance

Učila sam jednog Arapina srpski. Čovek učio, jer je oženjen ovde. Takoreći – srpski zet. Mislila sam da će biti lako, jer samo treba da pratim knjigu. Lekciju po lekciju, i to će ìći kao podmazano.

Al’ šipak. Već na prvoj lekciji sačekalo nas iznenađenje. Kada se predstavljamo, na srpskom možemo reći: „Ja sam“ ili „Zovem se“. Ali to nije sve! Može i „Ja se zovem“, „Moje ime je“ ili „Ime mi je“. Pa onda upitni oblik: „Da li se zovem“, „Da li se ja zovem“, „Zovem li se“, „Zovem li se ja“

Arapin se tu već hvata za glavu.
– Šta je ovo bokte?! – reče na arapskom.
– Polako, kažem ja, srpski jezik je lak. Videćeš.

Drugi dan. Učimo kako se izražava posedovanje. Možemo koristiti reči „njegov”, ili „njen”. Ali, čekaj – ako je ono što muškarac poseduje ženskog roda, onda nije „njegov”, već „njegova”, a ako žena poseduje nešto ženskog roda, ne kažemo „njen“ već „njena“. Ako muškarac poseduje nesto srednjeg roda, nije ni „njegov“ ni „njegova“ nego „njegovo“. A žena, ako poseduje nešto srednjeg roda, onda ne kažemo ni „njen“, ni „njena“ — već „njeno“. Pa onda množina: njihov, njihovi, njihova, njihove, njihovo

Sada se za glavu hvatam ja. Mislim da ću ovaj posao prepustiti nekom ko je završio srpski – i to ako je specijalizovao nastavu srpskog za strance.

A meni dajte nekoga kome mogu da predajem arapski, jer to dobro znam. Znam tačno kojim utabanim stazama da idemo, da bih mu približila sve zavrzlame arapskog jezika. Znam kako da mu prenesem to znanje, jer sam i sama tako učila. Poznajem metodologiju rada i znam kako da predupredim tipične greške koje učenici prave.

Zabluda je misliti da je neko kvalifikovan da predaje jezik samo zato što mu je to maternji. Moramo poznavati metodiku nastave tog jezika kao stranog. I nije dovoljno samo da nekome govorimo polako i gledamo ga u oči, kako bi razabrao šta zborimo na našem maternjem jeziku, za koji verujemo da je najlakši i najlogičniji na svetu.

A onaj Arapin, kada je video kako baratam arapskom gramatikom i poznajem čak i neke izuzetke za koje ni on nije siguran kako se pišu, reče: – Pa, ti znaš arapski bolje od mene! Ja se nasmejah. – Sigurna sam da ne znam, ali sam isto tako sigurna da bolje od tebe znam da ga predajem.

Ne možemo voziti poršeA

Pre izvesnog vremena nestao mi miš, kog nosim sa laptopom na sva predavanja. Posle nekoliko dana, videla sam ga u jednoj od slušaonica dok sam držala čas, i rekla oduševljeno: „Našla sam svoj miš!“ 🙂 A recite mi vi – šta bi se desilo da sam slučajno upotrebila izraz „Našla sam svog mišA“? Ja mislim da bi pola studentkinja poskakalo na stolice vrišteći, jer bi pomislile da je u slušaonici pravi miš. Samo to jedno slovo A dodato na kraju, bi potpuno promenilo smisao rečenice.

U srpskom jeziku, ako je imenica muškog roda neživa, njen akuzativ je isti nominativu (u oba padeža glasi „miš”), a ako je imenica muškog roda živa, onda je akuzativ isti genitivu (koga/čega; koga/šta – „miša“). To praktično znači da mi možemo promeniti muža i nacrtati druga, ali ne možemo promeniti ružA i nacrtati krugA. Možemo jesti puž (sa sirom) u pekari ili (morskog) pužA na žaru.

Sve ova tajne srpskog jezika nama dolaze spontano, pa o njima ni ne razmišljamo, ali ima jedna stvar gde uvek grešimo. Izjave tipa: „Vozim novog džipA“, „Kupio je novog mercedesA“ ili „Prodao sam svog poršeA“ su dokaz da naš čovek svoj automobil voli kao rođenog brata, pa o njemu govori kao o živom biću. Sve ove izjave bile bi tačne kada bi se sa njih skinulo zadnje slovo A. Jer, kao što ne kažemo da smo pili viskijA, nosili šanelA, pušili marlboroA i jeli hamburgerA, tako ne możemo da vozimo ni poršeA. Možemo da vozimo samo porše — i to ako imamo para.

Taha Husein

„Tako ja sebe vidim: u mojim zatvorima,
u moja tri zatvora.
I ne pitaj odakle je ta bolna vijest.
Jer, izgubio sam svoje oči,
jer moram biti u kući,
a moja duša zarobljena je u bijednome tijelu“


(Tako je pisao Abu el Ala el Maari, slepi pesnik iz 11. veka, kojeg je Taha Husein – budući da je i sam bio slep – voleo i često citirao).


Ko je pratio moje objave možda je primetio da izuzetno cenim Tahu Huseina (1889–1973), egipatskog pisca starije generacije savremenih arapskih pisaca, čiju sam autobiografiju „Dani“ (ar. الأيام) čitala čak tri puta. Malo ko ne bi bio ganut njegovom ispovešću o odrastanju u egipatskom selu i studiranju u Kairu, koje je u „Danima“ dočarao onako kako je i sam doživeo – a on je svet oko sebe opažao dodirom, sluhom, mirisom… (ipak, to ga nije sprečilo da kasnije doktorira na Sorboni, postane ministar prosvete, i u svojoj zemlji proglasi osnovno i srednje obrazovanje besplatnim).


Taha Husein je bio poznat po čistom arapskom književnom jeziku i izražavanju jednim višim stilom, koji je bio težak za razumevanje, kako prosečnom govorniku, tako i studentu arapskog jezika. Sa knjigom koju vidite na slici, čitanje Tahe Huseina odjednom postaje lakše… Njegovo remek-delo ovde je podeljeno na delove, praćene ciljanim jezičkim vežbama, korisnim napomenama i glosarima manje poznatih reči. Sa svojim književnim smernicama, istorijskim kontekstom i društvenim temama Huseinovog doba, ovaj udžbenik može biti koristan i na času i za samostalno učenje kod kuće.


Listajući knjižicu, koja mi je tek stigla jutros, sve sam više uverena u to da će student arapskog jezika, koji želi da čita Tahu Huseina u originalu, moći da se – kako je to Taha voleo da kaže – baci u ovo more znanja i u njemu sav utone.

Derviš i smrt

Kada sam u srednjoj školi čitala roman „Derviš i smrt“ najviše mi se dopao njegov početak, odnosno stihovi koji stoje pre prvog poglavlja. Iako tada nisam znala ništa o Kuranu i o arapskom, oni su na mene ostavili snažan utisak, jer izražavaju jednu od velikih istina ovoga sveta i navode na razmišljanje o svrsi i prolaznosti:
„Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zablijedi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku“.
Svaki je čovek uvek na gubitku… Dugo vremena nisam znala odakle je Selimović uzeo ove stihove. Jasno je da je iz Kurana, ali koja *sura i koji *ajet?! Rešim ja, nedavno, da to i saznam, pa stanem da kopam po internetu i otkrijem da Meša Selimović ustvari nije bukvalno citirao Kuran. Ustvari, on je ove stihove sam stilizovao, koristeći delove nekih kuranskih sura i ajeta. Prenosim vam ih u originalu, a nakon toga i u prevodu Besima Korkuta.
نٓ ۚ وَٱلْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ
فَلَآ أُقْسِمُ بِٱلشَّفَقِ وَٱلَّيْلِ وَمَا وَسَقَ
وَٱلشَّمْسِ وَضُحَىٰهَا وَٱلْقَمَرِ إِذَا تَلَىٰهَا وَٱلنَّهَارِ إِذَا جَلَّىٰهَا
لَآ أُقْسِمُ بِيَوْمِ ٱلْقِيَـٰمَةِ وَلَآ أُقْسِمُ بِٱلنَّفْسِ ٱللَّوَّامَةِ
وَٱلْعَصْرِ إِنَّ ٱلْإِنسَـٰنَ لَفِى خُسْرٍ إِلَّا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ وَعَمِلُوا۟ ٱلصَّـٰلِحَـٰتِ وَتَوَاصَوْا۟ بِٱلْحَقِّ وَتَوَاصَوْا۟ بِٱلصَّبْرِ
Nūn. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu (68:1)
I kunem se rumenilom večernjim i noći, i onim što ona tamom obavije (84:16-17)
Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini (91:1-3)
Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori (75: 1-2)
Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje (103: 1-3)

  • „sura“ (سورة) – poglavlje Kurana; „ajet“ (آية) – stih Oznake u zagradama iza citata u Kuranu označavaju koja je sura i koji ajet preuzet.

Slovo iže

Malo je reći da sam se iznenadila kada sam saznala da je reč „gibanica“ arapskog porekla. Ovo tradicionalno srpsko jelo je nešto u šta nisam imala sumnju da je autentično, da je naše, srpsko… sve dok nisam saznala za ovaj podatak.

Kako navodi srpska istoričarka i stručnjak za orijentalistiku, Olga Zirojević, reč „gibanica“ dolazi iz egipatskog arapskog, budući da se upravo na ovom dijalektu arapskog jezika „sir“ kaže „gibna“, sa množinom „giban“ (ar. جبن).

I to mi je nekako dobro došlo kao uvod, da vam ispričam nešto što već duže vreme planiram. Reč je o anegdoti koju je zabeležio Vuk Karadžić, a koju sam mnogo puta slušala dok je u društvu prepričavala moja tetka, smejući se uvek njenom duhovitom završetku.

Ali pre same priče, moram da vam objasnim nešto, da biste je bolje razumeli. U priči se pominje slovo „iže“, a to je slovo kojim se u glagoljici, i ćirilici pre Vukove reforme, beležio glas /i/. Slovo iže je bilo poznato kao teško za pisanje i svi su učenici muku mučili dok nisu naučili lepo da ga ispisuju.

Priča ode ovako…

Imao jedan kaluđer poveći kotur sira, pa povremeno sekao od njega malo po malo i jeo. A njegovi đaci, kad videše kakav sir ima, stadoše i oni da seku tanke kriške i jedu kradom da ovaj ne vidi. Primetio kaluđer da mu jedu sir, pa uze onaj kotur i na mestu gde su sekli ureza slovo iže. Ako bi se đaci usudili da odseku parče, slovo iže bi nestalo, pa bi bili otkriveni u krađi… Doseti je jedan đak, pa stade da vežba da piše slovo iže. A kad ga usavrši, on ti ode i uze onaj sir i odseče sebi parče, pa napisa novo slovo iže. Sutradan opet dođe, iseče novo parče i napisa novo slovo iže…

Trajalo to nekoliko dana, a kaluđer prvo mislio da niko njegov sir nije ni takao. Ali kad prođe neko vreme, beše mu nešto čudno, pa uze onaj sir, zagleda u njega i reče: „Jeste slovo iže, al’ sirca sve niže“.

Eto, to je zapisao Vuk, moja tetka prepričala, a ja svojim rečima vama ispričala!