Mama

Danas sam naišla na neku anketu u kojoj su građane pitali koja je najčešće korišćena reč na svetu. Ispitanici su imali različita mišljenja o tome, a neki su rekli isto što mislim i ja – da je najčešće korišćena reč „mama”.

Ovo me je podsetilo na knjigu ruskog lingviste Romana Jakobsona „Why ‘Mama’ and ‘Papa’?”, koja me je oduvek fascinirala. Jakobson tvrdi da sva deca sveta progovaraju na sličan način – koristeći najotvorenije samoglasnike i najzatvorenije suglasnike koje je čovek u stanju da izgovori. Taj spoj glasova najlakši je za artikulaciju onima koji tek uče da govore, a ujedno se ti glasovi i najjasnije razlikuju jedni od drugih.

Prve reči beba često zvuče kao: „mama”, „baba”, „dada”… Većina beba najpre izgovori „mama”, pa su žene koje su ih rodile s pravom sebi pripisale ovaj naziv. Ostali zvuci iz dečjeg gukanja, po istoj logici, postali su nazivi članova uže bebine porodice: baba, tata, dada, papa, nana… I nije to karakteristično samo za naš jezik – bucmaste američke bebe guču „mama” (engl. momma), one kovrdžave arapske takođe „mama” (ar. مامة), preslatki kineski bepci prvo progovaraju „mama” (kin. 妈妈), mali podsaharski Afrikanci na jeziku hausa dozivaju „mama”, a budući japanski sumo rvači, dok su još u pelenama, takođe kažu „mama” (jap. ママ).

Neke bebe prvo progovore reči „baba” ili „tata”, ali zbog toga mame ne treba da budu tužne – bebe ne znaju šta to znači, već samo eksperimentišu sa glasovima ljudskog jezika. A, pazite ovo: na arapskom se „tata“ kaže „baba”. Negde sam pročitala da se na gruzijskom „tata“ kaže „mama”, a „mama“ „deda” 

🙂

Ponekad u razgovoru s ljudima pomenem knjigu Romana Jakobsona, u čiju teoriju čvrsto verujem. Neki ljudi se sa njom ne slažu, smatrajući da se reč „mama” ipak razlikuje od jezika do jezika. A da li je to baš tako?
Tačno je da na srpskom imamo reč „majka”, na engleskom „mother”, na arapskom „umm”, na španskom „madre”… (nastavite niz), ali sve su one nastale od najčešće korišćene reči na svetu – a to je upravo reč „mama”.

Jezička tipologija

Nova školska godina je počela, a sa njom i moja predavanja studentima prve godine, na predmetu Uvod u istoriju semitskih jezika. Kao ljubitelj lingvistike, koristim priliku da ih prvo upoznam sa nekim pojmovima iz opšte lingvistike, koji su nam potrebni da bismo uopšte govorili o mestu semitskih jezika među jezicima sveta.

Da bismo naučili da su semitski jezici flektivni, prvo smo morali da napravimo razliku između flektivnog i drugih jezičkih tipova, a to se najbolje objašnjava na primeru morfema (najmanjih jezičkih jedinica koje imaju značenje)…

Kod korenskog tipa jezika, jedna morfema je jedna reč na koju se ne mogu dodavati druge morfeme. Takvi su, recimo, kineski i vijetnamski jezik. Primer: „Kupio sam pomorandže da jedem” na pekinškom kineskom bi bilo: „Uo mai čengdži či” (bukvalno: Ja kupiti pomorandža jesti). 

Kod aglutinativnog tipa, na jednu morfemu se može „zalepiti” mnoštvo drugih, pa reči mogu biti poprilično dugačke. Takvi jezici su: turski, japanski,  mađarski, finski, svahili, bantu… Primer iz turskog: „evlerimden” (ev+ler+im+den, „iz mojih kuća”).

Flektivni tip isto dozvoljava lepljenje morfema jednih na druge, samo što granica između ovih morfema nije tako jasno vidljiva kao kod aglutinativnog tipa.Takvi su arapski i srpski. Primer na arapskom: KaTaBa, yaKTuBu, KiTaB, maKTuB, KaTiB…

I na kraju imamo polisintetički tip, gde se morfeme toliko lepe jedne na druge, da na kraju nema jasne razlike između reči i rečenice. Takvi su jezici Indijanaca, Eskima i Aboridžina. Primer na aboridžinskom: „ngirruunthingapukani” („Nastavio sam da jedem”).

Jezička tipologija je nešto što me je oduvek zanimalo, pa mi je zadovoljstvo što među studentima mogu da nađem svoje sagovornike. Zaista je divno predavati ovim mladim ljudima čija radoznalost i volja za učenjem me dodatno inspirišu, čineći da kroz svako predavanje zajedno otkrivamo nove aspekte jezika i uživamo u bogatstvu lingvistike.

Izvor: Dejvid Kristal, Kembrička enciklopedija jezika

Si Đinping

Kad na TV-u čujem „Vučić se sastao sa Sijem“, uvek se pitam zašto ovog čoveka zovu po imenu? U pitanju je, naravno Si Đinping, kineski predsednik. Nedavno sam u Pravopisu srpskoga jezika našla odgovor – u kineskom jeziku prvo ide prezime, pa ime. Si je u stvari njegovo prezime!

Za razliku od Sija, neki arapski zvaničnici nisu prošli baš dobro u našim medijima: čas ih zovu po imenu, čas po prezimenu ili očevom imenu ili po nadimku, počasnoj tituli, čukundedi, askurđelu, prababi i tako dalje. Tako je to kad Arapi nemaju klasično ime i prezime, onakvo na kakvo smo mi navikli! Umesto toga imaju čitav niz antroponima.

Nedavno sam istraživala ovu temu, pošto sam pisala nešto za „Pravopis srpskoga jezika“ o tome kako se pišu arapska imena kod nas (nije još objavljeno, ali biće i „inšallah” čitaćete)!

Formula za građenje arapskog antroponimskog niza ide otprilike ovako: teknonim/pedonim (nadimak po imenu prvorođenog deteta) + lično ime + prvi patronim (ime oca) + drugi patronim (dedino ime) + treći patronim (pradedino ime) i tako možete ređati do prekosutra… + prezime (označava pripadnost) + drugo „prezime“ (ili počasna titula). Arapski antroponimski niz može, ali ne mora imati sve ove elemente i ne moraju uvek biti poređani istim redosledom. Pored toga, postoje razlike u građenju imena u različitim arapskim zemljama, u različitim epohama itd.

U arapskom možemo imati neka baaaš dugačka imena, kao što je recimo ime čuvekog putopisca Ibn Batute: „Abu Abdulah Muhamed ibn Abdulah ibn Muhamed el Levati el Tandži“ ili prelepe (bivše) saudijske princeze Amire el Tavil: „Amira bint Ajdan ibn Najif ibn Sahmi el Tavil el Asimi el Utajbi“.

Pa sad vi recite – da li je teže nama razmrsiti arapski antoponimski niz ili kamili proći kroz iglene uši?!