Arapski dijalekti

Ja sam bila ona generacija studenata Filološkog fakulteta koja nije imala priliku da uči arapske dijalekte. U vreme kada se na fakultetu izučavao samo književni arapski jezik, usvajanje arapskih dijalekata bilo je prepušteno nama samima – da se snalazimo uz pomoć štapa i kanapa.

Moji prvi pokušaji da savladam neki od arapskih dijalekata uz pomoć privatnih nastavnika pokazali su se kao totalni neuspeh.

Prvi pokušaj bio je s nastavnikom koji mi je održao jedan probni čas, gde je video da već imam neko znanje i da ne može sa mnom da radi onako kako je on planirao. Kada sam uplatila ceo kurs, drsko mi je rekao da neće da radi sa mnom i da će mi vratiti pare. 

Drugi pokušaj bio je online čas sa učiteljem koji nikada nije hteo da uključi kameru. Knjigu mi je pokazivao preko Share Screen-a, uporno izbegavajući da mi je pošalje u PDF-u. Časovi su tekli bez ikakvog plana – jedan dan knjiga, drugi dan menjamo strategiju i učimo kroz serije, treći dan je njemu nestalo struje, četvrti dan je zaboravio da uopšte imamo čas…

Treći nastavnik bi na svako moje pitanje „Zašto se to tako kaže?“  jednostavno odgovarao: „Nemam pojma.“ Testovi koje mi je davao bili su toliko loše sastavljeni da sam imala utisak da ja treba da ispravljam njega, a ne on mene. Njegova „metoda“ svodila se na: „Čitaj nešto, pričaj nešto, snađi se kako znaš – ja ću da sedim i klimam glavom.“ Takođe je imao običaj da mi da spisak dužih izraza koje treba da bubam napamet, bez ikakvog gramatičkog objašnjenja. To je bio prvi put da sam na svojoj koži osetila kako je to kada te podučava neko ko nije profesionalni nastavnik. To što je neko rođen u arapskoj zemlji ne kvalifikuje ga da se bavi nastavničkim poslom.

Jedina dobra stvar kod sve trojice bila je cena. Bili su baš jeftini – a, znate kako se kaže: koliko para, toliko i muzike.

Arapski jezik – privatni časovi, lokalizacija softvera…

Za one koji me ne poznaju – ja sam docent na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gde predajem arapski jezik. S obzirom na aktuelnu situaciju na fakultetima, otvorena sam za dodatne profesionalne angažmane.

Nudim sledeće usluge:

• Prevođenje sa i na arapski jezik (iskustvo u radu sa CAT alatima: memoQ, Trados, Phrase)

• Lokalizacija softvera, video-igara i veb-sajtova

• QA/LQA testiranje lokalizovanog sadržaja

• Upravljanje prevodilačkim projektima (iskustvo sa TMS sistemima)

• Kopirajting na srpskom jeziku

• Držanje časova arapskog jezika

• Kurs lokalizacije za filologe

• Konsultantske usluge iz oblasti arapske kulture

Ukoliko znate za prilike koje odgovaraju mom profilu ili imate predlog za saradnju, slobodno mi pišite na: ivana.gligorijevic@arapskiprevod.rs

Hvala unapred na svakom deljenju i preporuci!

Srdačno,

Ivana Gligorijević

www.arapskiprevod.rs

Uskrs u Egiptu

Uskrs u Egiptu može biti pravo zadovoljstvo za našeg turistu. Iako je Egipat pretežno muslimanska zemlja, značajan deo stanovništva čine Kopti – pravoslavci, baš kao i mi. Zahvaljujući tome, moguće je proslaviti Uskrs dok se uživa u toplom egipatskom suncu i moru.

Posebnu draž daje činjenica da dan nakon Uskrsa sledi egipatski nacionalni praznik Šem el Nesim (ar. شم النسيم), koji zajedno obeležavaju svi Egipćani – i hrišćani i muslimani. Tada se farbaju jaja, izlazi se u prirodu i u prazničnom duhu okupljaju porodice i prijatelji.

Zato je Uskrs idealna prilika za beg u ovu egzotičnu zemlju i uživanje u jedinstvenoj atmosferi praznika koji spaja različite tradicije.

Mama

Danas sam naišla na neku anketu u kojoj su građane pitali koja je najčešće korišćena reč na svetu. Ispitanici su imali različita mišljenja o tome, a neki su rekli isto što mislim i ja – da je najčešće korišćena reč „mama”.

Ovo me je podsetilo na knjigu ruskog lingviste Romana Jakobsona „Why ‘Mama’ and ‘Papa’?”, koja me je oduvek fascinirala. Jakobson tvrdi da sva deca sveta progovaraju na sličan način – koristeći najotvorenije samoglasnike i najzatvorenije suglasnike koje je čovek u stanju da izgovori. Taj spoj glasova najlakši je za artikulaciju onima koji tek uče da govore, a ujedno se ti glasovi i najjasnije razlikuju jedni od drugih.

Prve reči beba često zvuče kao: „mama”, „baba”, „dada”… Većina beba najpre izgovori „mama”, pa su žene koje su ih rodile s pravom sebi pripisale ovaj naziv. Ostali zvuci iz dečjeg gukanja, po istoj logici, postali su nazivi članova uže bebine porodice: baba, tata, dada, papa, nana… I nije to karakteristično samo za naš jezik – bucmaste američke bebe guču „mama” (engl. momma), one kovrdžave arapske takođe „mama” (ar. مامة), preslatki kineski bepci prvo progovaraju „mama” (kin. 妈妈), mali podsaharski Afrikanci na jeziku hausa dozivaju „mama”, a budući japanski sumo rvači, dok su još u pelenama, takođe kažu „mama” (jap. ママ).

Neke bebe prvo progovore reči „baba” ili „tata”, ali zbog toga mame ne treba da budu tužne – bebe ne znaju šta to znači, već samo eksperimentišu sa glasovima ljudskog jezika. A, pazite ovo: na arapskom se „tata“ kaže „baba”. Negde sam pročitala da se na gruzijskom „tata“ kaže „mama”, a „mama“ „deda” 

🙂

Ponekad u razgovoru s ljudima pomenem knjigu Romana Jakobsona, u čiju teoriju čvrsto verujem. Neki ljudi se sa njom ne slažu, smatrajući da se reč „mama” ipak razlikuje od jezika do jezika. A da li je to baš tako?
Tačno je da na srpskom imamo reč „majka”, na engleskom „mother”, na arapskom „umm”, na španskom „madre”… (nastavite niz), ali sve su one nastale od najčešće korišćene reči na svetu – a to je upravo reč „mama”.

Muslimansko otkriće Evrope

Pre više godina čitala sam knjigu Bernarda Luisa, Muslimansko otkriće Evrope (Beograd: Avangarda, 2004). Ovaj britansko-američki istoričar, specijalizovan za studije Orijenta, istražuje kako su muslimani doživljavali Evropu kada su u 19. veku počeli da je posećuju.

Jedna od stvari koja mi je posebno ostala u sećanju jeste to da su se muslimani čudili što u Evropi muškarci i žene zajedno plešu, dodiruju se i ostvaruju kontakt. To je u potpunoj suprotnosti s istočnjačkim poimanjem plesa, gde žena igra za muškarca (a da ne govorimo o tome što su zabave često strogo odvojene – žene sa ženama, a muškarci s muškarcima).

Luis iznosi neke zanimljive činjenice o odnosu muslimana prema evropskim jezicima:

Početkom 19. veka muslimani su postajali svesni promene u ravnoteži između hrišćanstva i islama i tada su, po prvi put, pomislili da je vredno truda naučiti evropske jezike (str. 16).

Do tada su gledali na Evropu samo kao na zemlje varvara i nevernika, nezanimljive i bez ikakve vrednosti. Kada su imali priliku da posete evropske zemlje, po povratku su svojim, uglavnom nezainteresovanim, sunarodnicima nudili sažete priče o evropskim čudnim i primitivnim običajima i načinu života.

Za muslimane bi učenje nekog neverničkog pisma uključivalo i jedan element bezbožništva, čak i prljanja, te je bilo malo onih koji su ikada i pokušali da nauče neki strani jezik (str. 17).

Sve do duboko u 19. vek nije postojao čak ni pokušaj da se naprave gramatike i rečnici zapadnih jezika. Prvi dvojezični rečnik arapskog i jednog evropskog jezika bio je delo jednog hrišćanina, egipatskog Kopta, koji je rečnik napravio za upotrebu zapadnjaka, a ne samih Arapa. Sama pomisao da bi i Arapima takvi rečnici mogli zatrebati zadugo nikome nije pala na pamet (str. 440).

Ukupni broj muslimana koji su putovali u Evropu u periodu od pojave islama do Francuske revolucije bio je vrlo mali. Čak i od tog malog broja, većina nije znala gotovo nijednu reč nekog evropskog jezika, niti je osećala želju ili potrebu da ga nauči. Oni nisu videli bilo kakav interes ili vrednost u neverničkim zemljama koje su se nalazile izvan njihovih granica (str. 416).

Matija Bećković o srpskom jeziku

Genijalni i neponovoljivi Matija Bećković, u zbirci pesama Kad budem još mlađi:

Kad budem još mlađi predložiću ministru prosvete da ukine srpski jezik. Ako ne ukine unazad, ono unapred.. Ako ne nepismenima, ono bar đacima. Ako ne vikendom, ono radnim danima. Ako pređemo na evro, moramo na engleski. Ne može i evro i srpski. Kome se u vreme tranzicije omakne neka srpska reč, ne treba mu odmah skidati glavu. Bar ne prvi put. Dovoljno je da kaže: Sorry! Zašto da gubimo dragoceno vreme učeći jezik koji ničemu ne služi i niko ga ne razume osim Srba?! Nećemo na srpskom tražiti posao ili pomoć kad se zaglavimo u liftu, u Abu Dabiju…. ili u Tivtu.

Čemu jezik koji ničemu ne služi? Sve što je imalo da se kaže na srpskom, davno je rečeno, a bolje da nije. Sve što je preostalo da se kaže, može se reći ćutanjem. Srpski jezik je jedini s kojim se bolje komunicira ako ćutiš, nego ako govoriš. Ako govoriš, možeš dobiti batine, što se događa čak i Bugarima. Pa im se posle izvinjavaju, jer im se učinilo da govore srpski!

Da srpski nešto vredi, govorio bi ga još neki narod – Nemci, Englezi, Francuzi… ili bar Crnogorci. Da je Njegoš znao crnogorski, kako li bi tek onda napisao Gorski vijenac, kad ga je na srpskom ovako napisao!

Same same, but different

Jedan od arapskih romana koje je na mene ostavio snažan utisak je roman kuvajtskog pisca Sauda el Sanusija, „Bambusova stabljika“ (ساق البامبو).  Smešten manjim delom na postkolonijalne Filipine, a većim delom u naftaški Kuvajt, ovaj roman govori o mladiću rođenom u braku filipinske sluškinje i muškarca iz bogate kuvajtske porodice. Zaplet u romanu počinje tako što se Džozefin Mendoza zaljubljuje u Rašida Tarufa, jedinog muškog naslednika ugledne kuvajtske porodice, kod koje je radila kao kućna pomoćnica. Nakon kraćeg udvaranja, Džozefin i Rašid sklapaju tzv. običajni brak, a potom i zakonitu bračnu zajednicu u kojoj se rađa Isa, sin azijatskih crta lica.  

Pod pritiskom svoje majke, koja nije želela da prihvati dete filipinske sluškinje, plašeći se za ugled i budućnost porodice, Rašid šalje Džozefin i Isu na Filipine. Isa, kome je majka nadenula ime Hoze, je odrastao ubeđen da mesto na kom živi nije njegova prava domovina. Slušajući priče svoje majke o zemlji svog oca kao obećanom raju, živeo je u iščekivanju dana kada će ga otac, kako je obećao, odvesti u Kuvajt. Pošto je Rašid poginuo u Drugom zalivskom ratu, njegovo obećanje ispunjava prijatelj Gasan.  

Po dolasku u Kuvajt, Hoze se suočava sa nizom razočarenja u zemlju i narod koji je idealizovao. Članovi porodice Taruf mu nedvosmisleno stavljaju do znanja da se stide rođaka Filipinca, predstavljajući ga u javnosti kao slugu: „Ako te pitaju komšije ili posluga… ti si novi kuvar… To je samo privremeno… dok ne nađemo rešenje za ovaj problem“.

Hozeove azijatske crte lica uvek su bile prepreka njegovom kuvajtskom identitetu: „Bog te nije stvorio da budeš ovde. Ti pripadaš Filipinima. Kuvajćanin, ali „Made in Philippines“ – tako su ga zvali njegovi kuvajtski prijatelji. Jednom je bio uhapšen i proveo nekoliko dana u zatvoru, jer nije imao kod sebe dokument da dokaže da nije ilegalni filipinski radnik. Nakon brojnih neprijatnosti koje je doživeo, odbačen od porodice svoga oca, Hoze se vraća na Filipine. Tamo je pronašao svoj mir, prigrlivši obe strane sopstvenog identiteta.  

Izvor: Arapski roman alijenacije: Bambusova stabljika Sauda Sanusija / Ivana R. Gligorijević // Nasleđe. – Broj 52, 2022. – Str. 193-206.

Mali Radojica

Oduvek sam volela da čitam našu epsku narodnu poeziju i rado se sećam nekih pesama koje smo učili u osnovnoj školi:

– Šenluk čini aga Bećir-aga, uhvatio Malog Radojicu, pa ga meće na dno u tavnicu….

More Marko, ne ori drumova! „More Turci, ne gaz’te oranja!

– Zeman doš’o valja vojevati, za krst časni krvcu proljevati

– Ne može se carstvo zadobiti, na dušeku sve duvan pušeći

– Ne odajte vi jatake naše, kod kojih smo zime zimovali…

– Al’ je rada sirotinja raja, koja globa davati ne može, ni trpiti turskoga zuluma…

Čitajući te pesme iz čitanke za osnovnu školu, nisam se mogla otrgnuti utisku da su svi Turci – negativci. Taj utisak me je toliko snažno držao, da sam se dugo čudila zašto neko uopšte želi da studira turski jezik… Posle sam saznala da turska deca u školi uče kako je to što smo bili pod Turcima za nas bila mnogo dobra stvar. Sada shvatam da svaki narod istoriju vidi na svoj način, događaje posmatra iz svog ugla i tumači onako kako mu je ćef…

Prošlo je neko vreme, a ja sam počela i sama da učim turski. Za nekog ko je završio arapski, a maternji mu je srpski, jako je zanimljivo da zna i turski, jer tako može da proučava poreklo reči u našem jeziku i otikrije mnoge stvari. Što sam više učila turskih reči, sve sam više shvatala koliko ih mnogo ima u našem jeziku. Takođe mi je bilo zanimljivo da otkrijem kako su mnoge od tih reči ustvari arapskog porekla.

O tome koliko je turski pun arabizama najbolje govori sledeći podatak: kada je Ataturk svojevremeno želeo da očisti turski od arapskih reči, shvatio je da je to nemoguće, jer onda Turci ne bi mogli govoriti…

Ni mi ne bismo mogli govoriti da nemamo reči kao što su:

dušek (tur. döşek),

jorgan (tur. yorgan),

jastuk (tur. yastık),

tepsija (tur. tepsi),

duvan (ar. دخان),

sokak (ar. زقاق),

kapija (tur. kapı) i ono što dobro znamo mi Vojvođani: kapidžik (tur. kapıcık) – mala vrata, vratanca.

Ima i onih turcizama, bez kojih ne bismo mogli razumeti našu narodnu poeziju, kao što su:

jatak (tur. yatak) – krevet,

zulum (ar. ظلم) – tlačenje,

zeman (ar. زمان) – vreme,

harač (ar. خراج) – glavarina,

megdan (ar. ميدان) – trg, bojno polje….

.

Sjaši Kurta za uzjaši Murta

Naš jezik je pun narodnih umotvorina, duhovitih izreka, lepih poslovica i šaljivih doskočica. Izdvojila sam za vas nekoliko takvih primera, koji sadrže turcizme (reči arapskog, persijskog ili turskog porekla), koje su u naš jezik ušle preko turskog:

1. Sjaši Kurta za uzjaši Murta.

Kaže se kada smena ličnosti na položaju ne predstavlja suštinsku promenu.

Kurta – lično ime, od turske reči „kurt“ (vuk)

Murta – od turskog imena Murat, koje je arapskog porekla (مراد)

2. Ko ne plati na mostu, plati na ćupriji.

Znači da će te posledice tvojih dela kad-tad stići.

Ćuprija – od turske reči „köprü“ (most)

3. Gde svi Turci, tu i mali Mujo.

Kaže se kad neko podržava odluku većine.

Mujo – nadimak od arapskog imena Muhamed (محمد).

4. Inat je najgori zanat.

Znači da ne treba biti tvrdoglav.

Inat – od arapske reči عناد

Zanat – od arapske reči صنعة

5. Kad sultan nazebe, raja kija.

Koristi se kada zbog delovanja moćnika običan narod trpi.

Sultan – od arapske reči سلطان (ime za vladara u nekim islamskim zemljama).

Raja – od arapske reči رعايا (stado)

6. Ko ti drma kavez?

Kaže se osobama koje su stalno besne i spremne na svađu.

Kavez – reč arapskog porekla, do nas došla preko turskog „kafes“.

7. Ni kod babe nema džabe.

Znači da u životu ništa nije besplatno.

Džabe – od turske reči „caba“ (besplatno)

8. Para vrti gde burgija neće.

Znači da se novcem može završiti svaki posao.

Para – reč persijskog porekla, preko turskog „para“ (novac)

Burgija – od turske reči „burgu“ (zavojna, spiralna alatka za bušenje)

9. Obrao si bostan!

Kažemo za čoveka koji je nagrabusio.

Bostan – na persijskom „vrt“, „bašta“

10. Doterao cara do duvara

Znači dovesti nekog u bezizlazan položaj.

Duvar – na persijskom “zid”

11. Kadija te tuži, kadija ti sudi.

Znači da pravda zavisi od onog ko ima moć.

Kadija – turski: Kadı, od arapskog: قاضي‎ (naziv za islamskog sudiju koji donosi odluke u skladu sa šerijatskim pravom).

Izvori:

RSANU

Škaljić – Turcizmi u srpskohrvatskom

Klajn & Šipka – Veliki rečnih stranih reči i izraza

Antologija iračke kratke priče

Kada sam videla ovu Antologiju u prodaji, požurila sam da je nabavim i vidim šta donosi od iračke književnosti. Danas su veoma popularne ovakve dvojezične čitanke, koje omogućavaju paralelno praćenje arapskog teksta i njegovog engleskog prevoda, što olakšava razumevanje i učenje jezika. Nažalost, kada je knjiga stigla, mnogo me je razočarala. Engleski prevod štampan je nekim sitnim fontom, potpuno neprimerenim za knjigu, dok je arapski tekst odštampan toliko krupnim slovima da je neprijatan za čitanje. Stiče se utisak da je tehničko uređenje povereno nekome ko ne poznaje dobro arapsko pismo. Šteta što je ovako vredna knjiga loše tehnički doterana, jer sadrži izuzetne kratke priče iračkih autora, kao što su: Muhamed Hudajr, Samira el Mania, Alija Mamduh, Mej Muzafar, Fuad el Tekerli, Dikra Muhamed Nadir, Hedija Husein, Džuma el Lami, Muhamed el Hadad i Ahmed Sadavi.

Ono što je dobro u ovoj knjizi je to što svaka priča sadrži napomene o autoru i razna objašnjenja razbacana po fusnotama, koja nearapskom čitaocu približavaju egzotične pojmove iz iračkog sveta. Iz ove knjige saznajemo da je „gutra“ (غترة) marama koju nose muškarci preko glave u nekim arapskim zemljama, „abaja“ (عباءة) crni komad odeće koji pokriva ženu od glave to pete, a „Kalar“ (كلار) grad u planinskim kurdskim oblastima severnog Iraka. Pa onda„ da je Džumhurija“ (الجمهورية) naziv mosta preko reke Tigar, kao i nekadašnja marka cigareta u Iraku, da je „arak“ (عرق) jeftino i jako iračko alkoholno piće, „kohl“ (كحل) istočnjačka šminka za oči, a „kajmar“ (قيمر) mlečni proizvod od bivoljeg mleka…

Neki od ovih pojmova su srpskom čitaocu vrlo bliski, jer slične reči koristimo i u našem jeziku. „Arak“ je arapska reč od koje vodi poreklo naša „rakija“ (ar. araq = znoj), a „kajmar“ je isto ono što mi zovemo „kajmak“ (u nekim arapskim zemljama se zaista kaže „qajmaq“), a vodi poreklo od turske reči „kaymak“.

Što se tiče „kohl“, od nje je nastala svetski poznata reč „alkohol“ (ar. al-kohl), a nama ženama je poznata i kao kozmetički termin, jer je često viđamo na olovkama za oči, koje daju onaj efekat „smokey eyes“, kakve su nekad imale arapske lepotice…