
Danas sam naišla na neku anketu u kojoj su građane pitali koja je najčešće korišćena reč na svetu. Ispitanici su imali različita mišljenja o tome, a neki su rekli isto što mislim i ja – da je najčešće korišćena reč „mama”.
Ovo me je podsetilo na knjigu ruskog lingviste Romana Jakobsona „Why ‘Mama’ and ‘Papa’?”, koja me je oduvek fascinirala. Jakobson tvrdi da sva deca sveta progovaraju na sličan način – koristeći najotvorenije samoglasnike i najzatvorenije suglasnike koje je čovek u stanju da izgovori. Taj spoj glasova najlakši je za artikulaciju onima koji tek uče da govore, a ujedno se ti glasovi i najjasnije razlikuju jedni od drugih.
Prve reči beba često zvuče kao: „mama”, „baba”, „dada”… Većina beba najpre izgovori „mama”, pa su žene koje su ih rodile s pravom sebi pripisale ovaj naziv. Ostali zvuci iz dečjeg gukanja, po istoj logici, postali su nazivi članova uže bebine porodice: baba, tata, dada, papa, nana… I nije to karakteristično samo za naš jezik – bucmaste američke bebe guču „mama” (engl. momma), one kovrdžave arapske takođe „mama” (ar. مامة), preslatki kineski bepci prvo progovaraju „mama” (kin. 妈妈), mali podsaharski Afrikanci na jeziku hausa dozivaju „mama”, a budući japanski sumo rvači, dok su još u pelenama, takođe kažu „mama” (jap. ママ).
Neke bebe prvo progovore reči „baba” ili „tata”, ali zbog toga mame ne treba da budu tužne – bebe ne znaju šta to znači, već samo eksperimentišu sa glasovima ljudskog jezika. A, pazite ovo: na arapskom se „tata“ kaže „baba”. Negde sam pročitala da se na gruzijskom „tata“ kaže „mama”, a „mama“ „deda”

Ponekad u razgovoru s ljudima pomenem knjigu Romana Jakobsona, u čiju teoriju čvrsto verujem. Neki ljudi se sa njom ne slažu, smatrajući da se reč „mama” ipak razlikuje od jezika do jezika. A da li je to baš tako?
Tačno je da na srpskom imamo reč „majka”, na engleskom „mother”, na arapskom „umm”, na španskom „madre”… (nastavite niz), ali sve su one nastale od najčešće korišćene reči na svetu – a to je upravo reč „mama”.