
Ja sam bila ona generacija studenata Filološkog fakulteta koja nije imala priliku da uči arapske dijalekte. U vreme kada se na fakultetu izučavao samo književni arapski jezik, usvajanje arapskih dijalekata bilo je prepušteno nama samima – da se snalazimo uz pomoć štapa i kanapa.
Moji prvi pokušaji da savladam neki od arapskih dijalekata uz pomoć privatnih nastavnika pokazali su se kao totalni neuspeh.
Prvi pokušaj bio je s nastavnikom koji mi je održao jedan probni čas, gde je video da već imam neko znanje i da ne može sa mnom da radi onako kako je on planirao. Kada sam uplatila ceo kurs, drsko mi je rekao da neće da radi sa mnom i da će mi vratiti pare.
Drugi pokušaj bio je online čas sa učiteljem koji nikada nije hteo da uključi kameru. Knjigu mi je pokazivao preko Share Screen-a, uporno izbegavajući da mi je pošalje u PDF-u. Časovi su tekli bez ikakvog plana – jedan dan knjiga, drugi dan menjamo strategiju i učimo kroz serije, treći dan je njemu nestalo struje, četvrti dan je zaboravio da uopšte imamo čas…
Treći nastavnik bi na svako moje pitanje „Zašto se to tako kaže?“ jednostavno odgovarao: „Nemam pojma.“ Testovi koje mi je davao bili su toliko loše sastavljeni da sam imala utisak da ja treba da ispravljam njega, a ne on mene. Njegova „metoda“ svodila se na: „Čitaj nešto, pričaj nešto, snađi se kako znaš – ja ću da sedim i klimam glavom.“ Takođe je imao običaj da mi da spisak dužih izraza koje treba da bubam napamet, bez ikakvog gramatičkog objašnjenja. To je bio prvi put da sam na svojoj koži osetila kako je to kada te podučava neko ko nije profesionalni nastavnik. To što je neko rođen u arapskoj zemlji ne kvalifikuje ga da se bavi nastavničkim poslom.
Jedina dobra stvar kod sve trojice bila je cena. Bili su baš jeftini – a, znate kako se kaže: koliko para, toliko i muzike.