Dr. Nele Karajlić

Kada sam počela da studiram arapski, nisam znala da je nekadašnji frontmen jednog od mojih omiljenih bendova, Zabranjenog pušenja, dr Nele Karajlić ustvari sin jednog arabiste! Pravo ime ovog odveć duhovitog muzičara i pisca je Nenad Janković, a njegov otac bio je čuveni sarajevski arabista, orijentalista i univerzitetski profesor Srđan Janković. Knjiga koju držim u ruci, „Arapski izgovor s osnovama arapskog pisma“ je Jankovićevo delo koje sam dosta koristila na studijama, a ni danas ne mogu da ga zaobiđem kada spremam nastavu. On na tako prijemčiv i jednostavan način objašnjava neke pojave u arapskom jeziku, da ga uvek preporučujem učenicima kao referencu za sticanje nekih osnovnih znanja. Inače, zanimljivo je da je i sam Nele studirao orijentalistiku u Sarajevu, pred rat.

Zbog svog sarajevskog porekla i orijentalnog miljea u kom su nastajali, tekstovi pesama Zabranjenog pušenja puni su arabizama i stoga zanimljivi za proučavanje filolozima, lingvistima i ljubiteljima etimologije. Pomenuću samo neke od njih:

– U našoj ulici nema „fukare“
– Dok čekaš „sabah“ sa „šejtanom“
– Murga ide sredinom „džade“
– Fatma, bona, pusti „hajvana“
– Sjedoh negdje u gužvu, u „raju“
– Kaz’o je da će se vratit kad mu bude „ćeif“
– Zbog tebe sam zakasnio dajdži na „dženazu“
– Kada počne dernek i kad on zasvira, ne bi stig’o reći ni „Bismillah“
– Koji nikad ne prave „belaja“, koji nikad ne psuju Alaha

A evo i objašnjenja:

Fukara – فقراء sirotinja
Sabah – صباح jutro
Šejtan – شيطان đavo
Džada – جادة cesta, put
Hajvan – حيوان životinja
Raja – رعايا stado, podanici
Ćeif – كيف volja
Dženaza – جنازة sahrana
Bismillah – باسم الله U ime Allaha…
Belaj – بلاء nesreća

Izvori:
Teufik Muftić, „Arapsko-bosanski rječnik“
Abdulah Škaljić, „Turcizmi u srpskohrvatskom“

Džumani

Nedavno sam sebi poklonila ovu knjigu – podebelu gramatiku arapskog jezika. Već na koricama se može videti da je gramatika nesvakidašnja, tj. drugačija od onih na koje smo tradicionalno navikli. Na njoj su ispisane reči iz raznih dijalekata arapskog jezika, što govori da je ovo gramatika koja se ne bavi samo književnim jezikom, već takođe proučava i poredi različite arapske dijalekte. U njoj za mene ima mnogo zanimljivih stvari, koje se mogu čitati pred spavanje, kao roman. Sve te peripetije i zapleti u koje stupaju reči i rečce, sintagme i rečenice, pružaju novi uvid u svu kompleksnost jezika na arapskom govornom području.


Na kraju knjige – što je meni posebno zanimljivo – nalazi se nekoliko priloga. Reč je o tekstovima različite tematike, koji su detaljno analizirani iz ligvističkog ugla. Ima tu političkih govora, spontanih konverzacija, fragmenata iz romana i eseja, analize čuvene pesme Imrul Kajsa, znamenitog pesnika predslamske Arabije…


Među tim prilozima sam pronašla i jedan vic. Glavni junak u vicu je Džumani, seoska budala ruralnog Maroka. Džumani je čuveni lik iz marokanskih viceva, čiji pomen kod Marokanaca izaziva salve smeha. Ovaj komični lik nastao je po pravoj istorijskoj ličnosti, marokanskom političaru poreklom sa juga zemlje, Saidu el Džumaniju el Sahraviju.


Vic ide ovako:


Zaposlio se Džumani kao policajac, pa krenuo da hapsi ljude noću. Proveravao ko ima ličnu kartu, a ko nema. Jednog dana uhapsio nekog lika koji nema ličnu. Ovaj mu reče: „Pusti me samo da kupim cigarete, pa se vraćam“. Džumani ga pusti, a ovaj se ne vrati. Drugi dan, uhapsi on drugog lika, koji takođe nije imao nikakvu identifikaciju. Ovaj mu takođe reče: „Jel mogu samo da skoknem po cigare, pa se vraćam?“ Ali Džumani se ne da opet prevariti!!! Ovoga puta lukavo reče: „Ne, ti ostani ovde, a ja idem po cigare!“


Da li ste čuli ovaj vic i kod nas, u Srbiji? Ja jesam. Izgleda da sa Marokom imamo dosta toga zajedničkog.

Orijentalizmi u našim „narodnim“ pesmama

Keba: Zeman dođe, zeman dođe, svemu da kažem zbogom…

Zeman – arapski: vreme (زمان)

Rasta: I rekla je habibi priđi mi, ja više nisam mala… Habibi – arapski: ljubavi (حبيبي)

Dino Merlin u pesmi „Da šutiš“: Enta kalbi, enta kullun fii hajatii (ti si moje srce, ti si mi sve u životu)

أنت قلبي، أنت كل في حياتي..

Tijana M: Niko ne zna ko sa tobom spava i da te ludo voli žena od sultana…

Sultan – arapski/turski: vladar (سلطان)

Viki Miljković u pesmi „Zašto“: Ya habibi, ya habibi, ya habibi, ya umri… (ljubavi, ljubavi, živote moj)

يا حبيبي، يا حبيبي، يا عمري

Sanja Vučić: Samo tvoja hanuma, tvoj sam pancir, zaštita…

Hanuma – turski: Hanım (gospođa)

Lepa Brena: Udri, udri, udri Mujo, udri Mujo u tepsiju… Tepsija – turski: tepsi

Safet Isović: Ašikovah s dragom skoro svako veče

Ašikovati – od arapskog ʿāšiq (voleti strasno, udvarati se) عشق

Lepa Brena: Dođe jednom sa istoka bogat šeik crna oka…

Šeik  – arapski: starešina, plemenski vođa, ugledni muškarac (شيخ)

Arapski dijalekti

Ja sam bila ona generacija studenata Filološkog fakulteta koja nije imala priliku da uči arapske dijalekte. U vreme kada se na fakultetu izučavao samo književni arapski jezik, usvajanje arapskih dijalekata bilo je prepušteno nama samima – da se snalazimo uz pomoć štapa i kanapa.

Moji prvi pokušaji da savladam neki od arapskih dijalekata uz pomoć privatnih nastavnika pokazali su se kao totalni neuspeh.

Prvi pokušaj bio je s nastavnikom koji mi je održao jedan probni čas, gde je video da već imam neko znanje i da ne može sa mnom da radi onako kako je on planirao. Kada sam uplatila ceo kurs, drsko mi je rekao da neće da radi sa mnom i da će mi vratiti pare. 

Drugi pokušaj bio je online čas sa učiteljem koji nikada nije hteo da uključi kameru. Knjigu mi je pokazivao preko Share Screen-a, uporno izbegavajući da mi je pošalje u PDF-u. Časovi su tekli bez ikakvog plana – jedan dan knjiga, drugi dan menjamo strategiju i učimo kroz serije, treći dan je njemu nestalo struje, četvrti dan je zaboravio da uopšte imamo čas…

Treći nastavnik bi na svako moje pitanje „Zašto se to tako kaže?“  jednostavno odgovarao: „Nemam pojma.“ Testovi koje mi je davao bili su toliko loše sastavljeni da sam imala utisak da ja treba da ispravljam njega, a ne on mene. Njegova „metoda“ svodila se na: „Čitaj nešto, pričaj nešto, snađi se kako znaš – ja ću da sedim i klimam glavom.“ Takođe je imao običaj da mi da spisak dužih izraza koje treba da bubam napamet, bez ikakvog gramatičkog objašnjenja. To je bio prvi put da sam na svojoj koži osetila kako je to kada te podučava neko ko nije profesionalni nastavnik. To što je neko rođen u arapskoj zemlji ne kvalifikuje ga da se bavi nastavničkim poslom.

Jedina dobra stvar kod sve trojice bila je cena. Bili su baš jeftini – a, znate kako se kaže: koliko para, toliko i muzike.

Arapski jezik – privatni časovi, lokalizacija softvera…

Za one koji me ne poznaju – ja sam docent na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gde predajem arapski jezik. S obzirom na aktuelnu situaciju na fakultetima, otvorena sam za dodatne profesionalne angažmane.

Nudim sledeće usluge:

• Prevođenje sa i na arapski jezik (iskustvo u radu sa CAT alatima: memoQ, Trados, Phrase)

• Lokalizacija softvera, video-igara i veb-sajtova

• QA/LQA testiranje lokalizovanog sadržaja

• Upravljanje prevodilačkim projektima (iskustvo sa TMS sistemima)

• Kopirajting na srpskom jeziku

• Držanje časova arapskog jezika

• Kurs lokalizacije za filologe

• Konsultantske usluge iz oblasti arapske kulture

Ukoliko znate za prilike koje odgovaraju mom profilu ili imate predlog za saradnju, slobodno mi pišite na: ivana.gligorijevic@arapskiprevod.rs

Hvala unapred na svakom deljenju i preporuci!

Srdačno,

Ivana Gligorijević

www.arapskiprevod.rs

Uskrs u Egiptu

Uskrs u Egiptu može biti pravo zadovoljstvo za našeg turistu. Iako je Egipat pretežno muslimanska zemlja, značajan deo stanovništva čine Kopti – pravoslavci, baš kao i mi. Zahvaljujući tome, moguće je proslaviti Uskrs dok se uživa u toplom egipatskom suncu i moru.

Posebnu draž daje činjenica da dan nakon Uskrsa sledi egipatski nacionalni praznik Šem el Nesim (ar. شم النسيم), koji zajedno obeležavaju svi Egipćani – i hrišćani i muslimani. Tada se farbaju jaja, izlazi se u prirodu i u prazničnom duhu okupljaju porodice i prijatelji.

Zato je Uskrs idealna prilika za beg u ovu egzotičnu zemlju i uživanje u jedinstvenoj atmosferi praznika koji spaja različite tradicije.

Mama

Danas sam naišla na neku anketu u kojoj su građane pitali koja je najčešće korišćena reč na svetu. Ispitanici su imali različita mišljenja o tome, a neki su rekli isto što mislim i ja – da je najčešće korišćena reč „mama”.

Ovo me je podsetilo na knjigu ruskog lingviste Romana Jakobsona „Why ‘Mama’ and ‘Papa’?”, koja me je oduvek fascinirala. Jakobson tvrdi da sva deca sveta progovaraju na sličan način – koristeći najotvorenije samoglasnike i najzatvorenije suglasnike koje je čovek u stanju da izgovori. Taj spoj glasova najlakši je za artikulaciju onima koji tek uče da govore, a ujedno se ti glasovi i najjasnije razlikuju jedni od drugih.

Prve reči beba često zvuče kao: „mama”, „baba”, „dada”… Većina beba najpre izgovori „mama”, pa su žene koje su ih rodile s pravom sebi pripisale ovaj naziv. Ostali zvuci iz dečjeg gukanja, po istoj logici, postali su nazivi članova uže bebine porodice: baba, tata, dada, papa, nana… I nije to karakteristično samo za naš jezik – bucmaste američke bebe guču „mama” (engl. momma), one kovrdžave arapske takođe „mama” (ar. مامة), preslatki kineski bepci prvo progovaraju „mama” (kin. 妈妈), mali podsaharski Afrikanci na jeziku hausa dozivaju „mama”, a budući japanski sumo rvači, dok su još u pelenama, takođe kažu „mama” (jap. ママ).

Neke bebe prvo progovore reči „baba” ili „tata”, ali zbog toga mame ne treba da budu tužne – bebe ne znaju šta to znači, već samo eksperimentišu sa glasovima ljudskog jezika. A, pazite ovo: na arapskom se „tata“ kaže „baba”. Negde sam pročitala da se na gruzijskom „tata“ kaže „mama”, a „mama“ „deda” 

🙂

Ponekad u razgovoru s ljudima pomenem knjigu Romana Jakobsona, u čiju teoriju čvrsto verujem. Neki ljudi se sa njom ne slažu, smatrajući da se reč „mama” ipak razlikuje od jezika do jezika. A da li je to baš tako?
Tačno je da na srpskom imamo reč „majka”, na engleskom „mother”, na arapskom „umm”, na španskom „madre”… (nastavite niz), ali sve su one nastale od najčešće korišćene reči na svetu – a to je upravo reč „mama”.

Muslimansko otkriće Evrope

Pre više godina čitala sam knjigu Bernarda Luisa, Muslimansko otkriće Evrope (Beograd: Avangarda, 2004). Ovaj britansko-američki istoričar, specijalizovan za studije Orijenta, istražuje kako su muslimani doživljavali Evropu kada su u 19. veku počeli da je posećuju.

Jedna od stvari koja mi je posebno ostala u sećanju jeste to da su se muslimani čudili što u Evropi muškarci i žene zajedno plešu, dodiruju se i ostvaruju kontakt. To je u potpunoj suprotnosti s istočnjačkim poimanjem plesa, gde žena igra za muškarca (a da ne govorimo o tome što su zabave često strogo odvojene – žene sa ženama, a muškarci s muškarcima).

Luis iznosi neke zanimljive činjenice o odnosu muslimana prema evropskim jezicima:

Početkom 19. veka muslimani su postajali svesni promene u ravnoteži između hrišćanstva i islama i tada su, po prvi put, pomislili da je vredno truda naučiti evropske jezike (str. 16).

Do tada su gledali na Evropu samo kao na zemlje varvara i nevernika, nezanimljive i bez ikakve vrednosti. Kada su imali priliku da posete evropske zemlje, po povratku su svojim, uglavnom nezainteresovanim, sunarodnicima nudili sažete priče o evropskim čudnim i primitivnim običajima i načinu života.

Za muslimane bi učenje nekog neverničkog pisma uključivalo i jedan element bezbožništva, čak i prljanja, te je bilo malo onih koji su ikada i pokušali da nauče neki strani jezik (str. 17).

Sve do duboko u 19. vek nije postojao čak ni pokušaj da se naprave gramatike i rečnici zapadnih jezika. Prvi dvojezični rečnik arapskog i jednog evropskog jezika bio je delo jednog hrišćanina, egipatskog Kopta, koji je rečnik napravio za upotrebu zapadnjaka, a ne samih Arapa. Sama pomisao da bi i Arapima takvi rečnici mogli zatrebati zadugo nikome nije pala na pamet (str. 440).

Ukupni broj muslimana koji su putovali u Evropu u periodu od pojave islama do Francuske revolucije bio je vrlo mali. Čak i od tog malog broja, većina nije znala gotovo nijednu reč nekog evropskog jezika, niti je osećala želju ili potrebu da ga nauči. Oni nisu videli bilo kakav interes ili vrednost u neverničkim zemljama koje su se nalazile izvan njihovih granica (str. 416).

Matija Bećković o srpskom jeziku

Genijalni i neponovoljivi Matija Bećković, u zbirci pesama Kad budem još mlađi:

Kad budem još mlađi predložiću ministru prosvete da ukine srpski jezik. Ako ne ukine unazad, ono unapred.. Ako ne nepismenima, ono bar đacima. Ako ne vikendom, ono radnim danima. Ako pređemo na evro, moramo na engleski. Ne može i evro i srpski. Kome se u vreme tranzicije omakne neka srpska reč, ne treba mu odmah skidati glavu. Bar ne prvi put. Dovoljno je da kaže: Sorry! Zašto da gubimo dragoceno vreme učeći jezik koji ničemu ne služi i niko ga ne razume osim Srba?! Nećemo na srpskom tražiti posao ili pomoć kad se zaglavimo u liftu, u Abu Dabiju…. ili u Tivtu.

Čemu jezik koji ničemu ne služi? Sve što je imalo da se kaže na srpskom, davno je rečeno, a bolje da nije. Sve što je preostalo da se kaže, može se reći ćutanjem. Srpski jezik je jedini s kojim se bolje komunicira ako ćutiš, nego ako govoriš. Ako govoriš, možeš dobiti batine, što se događa čak i Bugarima. Pa im se posle izvinjavaju, jer im se učinilo da govore srpski!

Da srpski nešto vredi, govorio bi ga još neki narod – Nemci, Englezi, Francuzi… ili bar Crnogorci. Da je Njegoš znao crnogorski, kako li bi tek onda napisao Gorski vijenac, kad ga je na srpskom ovako napisao!

Same same, but different

Jedan od arapskih romana koje je na mene ostavio snažan utisak je roman kuvajtskog pisca Sauda el Sanusija, „Bambusova stabljika“ (ساق البامبو).  Smešten manjim delom na postkolonijalne Filipine, a većim delom u naftaški Kuvajt, ovaj roman govori o mladiću rođenom u braku filipinske sluškinje i muškarca iz bogate kuvajtske porodice. Zaplet u romanu počinje tako što se Džozefin Mendoza zaljubljuje u Rašida Tarufa, jedinog muškog naslednika ugledne kuvajtske porodice, kod koje je radila kao kućna pomoćnica. Nakon kraćeg udvaranja, Džozefin i Rašid sklapaju tzv. običajni brak, a potom i zakonitu bračnu zajednicu u kojoj se rađa Isa, sin azijatskih crta lica.  

Pod pritiskom svoje majke, koja nije želela da prihvati dete filipinske sluškinje, plašeći se za ugled i budućnost porodice, Rašid šalje Džozefin i Isu na Filipine. Isa, kome je majka nadenula ime Hoze, je odrastao ubeđen da mesto na kom živi nije njegova prava domovina. Slušajući priče svoje majke o zemlji svog oca kao obećanom raju, živeo je u iščekivanju dana kada će ga otac, kako je obećao, odvesti u Kuvajt. Pošto je Rašid poginuo u Drugom zalivskom ratu, njegovo obećanje ispunjava prijatelj Gasan.  

Po dolasku u Kuvajt, Hoze se suočava sa nizom razočarenja u zemlju i narod koji je idealizovao. Članovi porodice Taruf mu nedvosmisleno stavljaju do znanja da se stide rođaka Filipinca, predstavljajući ga u javnosti kao slugu: „Ako te pitaju komšije ili posluga… ti si novi kuvar… To je samo privremeno… dok ne nađemo rešenje za ovaj problem“.

Hozeove azijatske crte lica uvek su bile prepreka njegovom kuvajtskom identitetu: „Bog te nije stvorio da budeš ovde. Ti pripadaš Filipinima. Kuvajćanin, ali „Made in Philippines“ – tako su ga zvali njegovi kuvajtski prijatelji. Jednom je bio uhapšen i proveo nekoliko dana u zatvoru, jer nije imao kod sebe dokument da dokaže da nije ilegalni filipinski radnik. Nakon brojnih neprijatnosti koje je doživeo, odbačen od porodice svoga oca, Hoze se vraća na Filipine. Tamo je pronašao svoj mir, prigrlivši obe strane sopstvenog identiteta.  

Izvor: Arapski roman alijenacije: Bambusova stabljika Sauda Sanusija / Ivana R. Gligorijević // Nasleđe. – Broj 52, 2022. – Str. 193-206.