Otomani

Svi mi koji smo studirali orijentalistiku smo još na prvoj godini studija naučili jednu važnu stvar – kada se govori o turskoj imperiji na našim prostorima, nije pravilno reći „otomanski“ i „Otomani“, već „osmanski“ i „Osmanlije“. Termin „Otomani“ nastao je od reči „The Ottomans“, kako se na engleskom nazivaju pripadnici ove velike imperije. Što se tiče termina „Osmanlije“, on je nastao od imena arapskog porekla „Osman“ (ar. عثمان), koje je nosio turski sultan Osman I, osnivač osmanskog carstva. Na našim prostorima među muslimanima postoji ime Osman, pa je sasvim prirodno da i se i Turci zovu „Osmanlije“, a ne „Otomani“.

„Otomani“ kod nas imaju sasvim drugo značenje – o njima nećete ništa saznati iz istorijskih knjiga, ali ćete zato mnogo naučiti ako odete u Ikeu. Klajn i Šipka u svom velikom rečniku kažu da je otoman „mekan, nizak ležaj bez naslona; kanabe, počivaljka, divan“, dok Abudulah Škaljić u svom rečniku turcizama definiše otoman kao „mekani istočnjački divan s jastukom bez naslona“. Ovaj komad nameštaja su nam donele Osmanlije, a njegov naziv se ustalio i u drugim jezicima (na engleskom „ottoman“ takođe može biti neka vrsta taburea ili tapacirane klupe).

Mi smo našu lekciju naučili i dobro zapamtili – Turci su Osmanlije, a ne Otomani. Samo, izgleda da neki alati za mašinsko prevođenje još uvek to nisu razgraničili. Na pojedinim sajtovima koji prodaju nameštaj vrlo se često mogu videti u ponudi „tapacirane osmanlije“, „osmani sa prostorom za odlaganje“ ili „osmanske sa nožicama od punog drveta“. Eto, tako izgleda kada se opisi u onlajn prodavnici prepuste mašinskom prevodiocu.

Bag (engl. Bug)

Baveći se lokalizacijom softvera i kompjuterskom terminologijom, susrela sam se sa mnogim zanimljivim pričama o terminologiji i simbolima. Jedna od njih odnosi se na engleski termin Bug. Ovaj termin, koji označava softversku grešku, ustalio se u mnogim jezicima kao pozajmljenica. Naši programeri i testeri vrlo često kažu da neki softver ima “bag”, umesto da kažu da ima grešku. A što je još zanimljivije, kao simbol za softversku grešku vrlo se često koristi grafički prikaz bube.

Odakle veza bube i greške?

Ovaj termin popularizovala je Grejs Hoper (Grace Hopper), američka matematičarka i stručnjak za računarske nauke, koja je 1947. godine u releju računara Mark II pronašla zaglavljenog moljca koji je ometao rad računara, a potom ga izvadila. Ovaj incident je zabeležen kao prvi sličaj uklanjanja računarske greške (engl. debugging), a moljac je sačuvan i zalepljen u dnevnik rada računara. Time je dodatno učvršćen značaj termina Bug u svetu tehnologije.

Iz knjige: Lokalizacija softvera, video-igara i veb-sajtova za arapsko govorno područje…

Etihad

Nedavno me je neko pitao za arapsko ime Tajeb. Ja sam objasnila da se to izgovara kao Tajib. – „Zašto ne Tajeb? Tako piše u ličnoj karti“. Objasnila sam da je to engleska transkripcija arapskog imena, a Englezi glas „i“ pišu slovom „e“. Prilikom izgovora arapskih imena, mi ćemo se oslanjati na to kako ta imena zvuče na arapskom, a ne kako ih Englezi pišu.

To me je podsetilo na čuvenu priču koja se desila pre desetak godina, kada je emiratska aviokompanija Etihad Airways sklopila partnerstvo s našom kompanijom ЈАТ (tj. Air Serbia). Naime, u medijima se tada uveliko govorilo o strateškom partnerstvu između „Er Srbije“ i „Etihada“…

Pošto je izgovaranje reči „Etihad“ (اتحاد) nama arabistima prilično paralo uši, u javnosti se povela žučna rasprava oko toga kako se ona pravilno izgovara. Prvo su ugledni profesori arabistike objasnili kako u arapskom ne može postojati reč „etihad“, već samo „itihad“ (što je tačno – ittiḥād je glagoska imenica VIII vrste i tu nema nikakve dileme). Potom je usledila čitava prepiska uz argumente za i protiv.

Odmah su se javila suprotna mišljenja, koja kažu da treba da se izgovara „e“ zato što se tako piše. To je netačno, jer Englezi pišu „e“, a izgovaraju „i“, što isto rade i Arapi, kada transkribuju arapska imena na latinicu. Napisano je „Etihad“ baš zato da bi se čitalo kao „Itihad“.

Bilo je i onih što su tvrdili da postoje dve reči – etihad i itihad – i da svaka ima drugo značenje. Arabisti znaju da ovo nikako ne može biti tačno.

Neki su čak pisali mejl dotičnoj emiratskoj firmi i pitali je: „Kako se izgovara ime vaše firme?“ Ovi su im napisali: „Izgovara se Etihad – sa E“ (super, s obzirom na to da je cela prepiska bila na engleskom jeziku, možemo samo nagađati na koje „e“ su mislili).

Posle više argumentovanih rasprava na ovu temu, došli smo do toga da na engleskom jeziku ovu kompaniju zaista oslovljavaju početnim slovom „e“, što je prihvatio čitav svet, mada nije pravilno.

Iz svega ovoga možemo zaključiti da, iako je jedina pravilna reč Itihad, ovaj brend se u svetu odomaćio kao Etihad, tako da se kod njegovog izgovora možete osloniti na ustaljenu praksu. Možete… ako želite. Što se mene tiče, ja ću uvek govoriti „Itihad“.

Znakovni jezik

Pre neki dan sam čitala neke komentare za jednoj jezičkoj grupi na društvenoj mreži. Za oko mi je zapeo komentar osobe koja uči arapski i koja kaže: „Ako voliš znakovne jezike, arapski je pravi jezik za tebe“. Ova fraza mi zvučala neobično, pa sam ukucala u pretraživač pojam „znakovni jezici“, a ono što sam pročitala samo je potvdilo moje pretpostavke – „znakovni jezik je jezik koji koristi manuelnu komunikaciju i govor tela da prenese značenje. Takvi su, na primer, jezici kojima se služe gluvonemi…“

Zašto bi neko ko uči arapski zaključio da je arapski znakovni jezik? – Pa, valjda zato što Arapi imaju „one njihove znakove“?  🙂

Mene ljudi često pitaju da li znam da pišem „te njihove znakove“, a kad čuju da ih dobro znam, oni se vrlo iznenade. Onda im ja objasnim da to nisu nikakvi „znakovi“, već obična slova, kojih ukupno ima 28:

ا ب ت ث ج ح خ د ذ ر ز س ش ص ض ط ظ ع غ ف ق ك ل م ن ه و ي

Ako je arapski znakovni jezik, onda se i srpski s punim pravom može zvati znakovnim jezikom, jer i mi imamo imamo „one naše znakove“ koje zovemo ćirilica i latinica.

Po tom kriterijumu, svaki jezik koji ima pismo je znakovni jezik.

Šta vi mislite o tome?

Sećanje na Profesora

Juče je bilo godinu dana otkako nas je napustio Ranko Bugarski (1933-2024), jedan od naših najvećih lingvista, profesor Filološkog fakulteta u penziji i cenjeni predavač na mnogim svetskim univerzitetima. Na njegovim knjigama su stasavale generacije filologa, a u njima su uživali i mnogi drugi ljubitelji nauke o jeziku. Retko koji lingvista je imao dar da govori o jeziku na tako zanimljiv način, približavajući njegove tajne običnom čitaocu uz egzotične primere koje čitalac prosto upija i koji mu dugo ostaju urezani u pamćenje – od polisintetičkih jezika Eskima, preko klikova Zulu plemena, do govora Hopi Indijanaca.

Imala sam tu sreću da slušam njegova predavanja na postdiplomskim studijama, i to samo godinu dana pre nego što će otići u penziju. Dajući nam slikovite primere za mnoge jezičke pojave, na svojim predavanjima se više puta dotakao Arapa i njihovog jezika. Jednom prilikom je ispričao anegdotu o Arapinu i Šveđaninu. Kaže: „Zašto Arapin i Šveđanin kruže po sobi dok razgovaraju?  – Zato što tokom razgovora Arapin nastoji da se što više približi sagovorniku, dok se Šveđanin stalno izmiče unazad u pokušaju da napravi veću distancu. I tako se, u konstantnom približavanju i udaljavanju, oni kroz sobu kreću u krug“. Ova priča objašnjava razlike u proksemičkom ponašanju kod različitih naroda – dok je nekima prirodno da komuniciraju stojeći vrlo blizu sagovornika, drugi su navikli da tokom razgovora stoje na većoj udaljenosti. Zbog toga mi, koji držimo neku „srednju“ distancu, stalno imamo utisak da su Arapi napadni, a Šveđani hladni.

Proksemičke razlike među narodima uvek su povezane i sa taktilnim razlikama. Za ove što stoje blizu, normalno je da ljube i grle svog sagovornika. U arapskom svetu nije čudno videti dva muškarca kako se drže za ruke. Drugu krajnost predstavljaju narodi kod kojh nema takvih izliva prisnosti – oni bi se sigurno šokirali kada bi neki Srbin uzeo da ih izljubi tri puta!

Iako je ispit kod Bugarskog važio za najteži, drago mi je što sam ga polagala, jer sve što sam tada naučila ja i dan-danas koristim! Lekcija iz opšte lingvistike još uvek se dobro sećam, a sigurna sam i u to da sećanje na Profesora neće izbledeti još dugo, dugo.

Srpski jezik je mnogo teži od arapskog

– Kako ljudi reaguju kad im, predstavljajući se, saopštite da ste arabista, profesor arapskog? Ima li onih koji vas pogledaju s podozrenjem?

– Dok sam studirala arapski, bilo je onih koji su reagovali neobičnim pitanjima, poput: „Šta će ti to?” Sada, mnogo godina kasnije, moj odgovor njima bi glasio: „Bolje učiti, nego ne učiti.” Učim zato što verujem u znanje. Mislim da kod nas ima dosta ljudi koji ne veruju u znanje, već samo u diplome. Ja sam učila zbog znanja, a diploma je došla pride. Od znanja uvek ima koristi. Znanje jezika ja vidim kao – zanat. Ako imate zanat u rukama, vi ste na konju.

Ceo intervju koji sam dala za Politiku možete pročitati u današnjem broju novina ili online

Telefon

Nekada je postojao samo “telefon” i svaka kuća imala je jedan. Onda su se pojavili “mobilni telefoni” koji su bili retkost. Vremenom su mobilni telefoni postali toliko uobičajeni, da se javila potreba da napravimo jasnu razliku – tako smo uveli naziv “fiksni telefon” za ono što smo ranije zvali samo “telefon”. 

Kako je vreme prolazilo, mobilni telefon je postajao sve prisutniji u našim životima, pa smo shvatili da nema potrebe da ga zovemo “mobilni telefon”, kad možemo reći samo “telefon” (starije generacije ga zovu “mobilni”, iako više ni oni ne koriste “fiksni”).

I tako je reč “telefon” u našem, a verujem i u mnogim drugim jezicima, promenila značenje. Od sprave koja je bila vezana kablom i koja je služila za telefoniranje, do ove skalamerije koju ne ispuštamo iz ruku, a koja nam menja i foto-aparat i kameru i kalkulator i platnu karticu i rokovnik i časovnik i adresar i kalendar i goluba pismonošu i još mnogo toga, a koju ponekad koristimo i za telefoniranje.

Pre neki dan sam čula dobru foru. Kaže jedna drugarica drugoj: “Ispraznila mi se baterija. Jel možeš da mi pozajmiš svoj telefon?”, a ova će u čudu: “Ja nemam telefon, nego Ajfon!”

Šta vi mislite, da li je i Ajfon telefon?

Arapski jezik u asocijativnom testu

Pre nekoliko godina sam radila istraživanje gde sam pomoću asocijativnog testa pokušala da utvrdim šta ljudi misle o orijentalnim jezicima, narodima i zemljama, odnosno šta im prvo padne na pamet kada čuju ove pojmove. Asocijativni test funkcioniše tako što pročitate/čujete neku reč („stimulus“), a potom napišete/izgovorite prvu reč koja vam padne na pamet („reakcija“). Evo nekih zanimljivih delova tog istraživanja, u kojem je učestvovalo 654 ispitanika:

Stimulus „arapski jezik“ moje ispitanike najčešće je asocirao na arapsko pismo, koje su opisali čitavim nizom piktoresknih reči i izraza: piśmo 28, arapsko piśmo 19, hijeroglifi 19; hieroglifi 3; heroglifi; hieroglifi; hijeloglifi; “hijeroglifi”, znakovi 4; kukice; simboli; švrljopis; škrabotine 2; gomila tačkica; žvrljotina; interesantne šare (zapravo su slova); kvake; kodovi; kriva slova; krive linije; kuke i kvake; “kukičava” slova; lepe šare; neobični simboli; pismo u krivim linijama; slikanje; slike; sličice; talasi; ukras; crtanje; crteži; crtice; čudni znakovi; šifre; škrabopis.

Pažnju im je privuklo i to što se araspko pismo piše zdesna nalevo, pa neke od reakcija glase: s desna na levo 8; pisanje s desna na levo 6; pisanje sa desna na levo 3; desno na levo…itd. Jedan broj ispitanika je, verovatno slučajno, u svojim reakcijama naveo pogrešan smer pisanja: s leva na desno 5; sa leva na desno 2…i slično tome.

Od arapskih reči, ispitanici su navodili sledeće: merhaban 2, marhaba i merhaba; inšala i išnu-alah, salamalejkum i salem alejkum; salam i selam; habibi; šukran; alkohol; mahala; medresa.

Jedan ispitanik je naveo da arapski „verovatno nije isto što i turski“.

Sudeći po mnogim reakcijama, arapski jezik važi za milozvučan, ali ima i onih ispitanika kojima ne zvuči lepo – opisan je kao grleni, grub jezik, koji liči na kašalj, kreštanje, mumlanje i svađanje, a verovatno i na čudno lomljenje jezika.

Pažnju ispitanika privlači i frekventna upotreba glasa H, kog, po njihovoj oceni, u arapskom ima previše. Ovaj jezik našim ispitanicima zvuči kao neka od sledećih onomatopeja: hađibađi, jahfahf lafḥ, rghmrgh ili hhhhhhh.

Izvor: Heterostereotipi o orijentalnim jezicima u mreži verbalnih asocijacija

Orijentalizmi u našim „narodnim“ pesmama

Keba: Zeman dođe, zeman dođe, svemu da kažem zbogom…

Zeman – arapski: vreme (زمان)

Rasta: I rekla je habibi priđi mi, ja više nisam mala… Habibi – arapski: ljubavi (حبيبي)

Dino Merlin u pesmi „Da šutiš“: Enta kalbi, enta kullun fii hajatii (ti si moje srce, ti si mi sve u životu)

أنت قلبي، أنت كل في حياتي..

Tijana M: Niko ne zna ko sa tobom spava i da te ludo voli žena od sultana…

Sultan – arapski/turski: vladar (سلطان)

Viki Miljković u pesmi „Zašto“: Ya habibi, ya habibi, ya habibi, ya umri… (ljubavi, ljubavi, živote moj)

يا حبيبي، يا حبيبي، يا عمري

Sanja Vučić: Samo tvoja hanuma, tvoj sam pancir, zaštita…

Hanuma – turski: Hanım (gospođa)

Lepa Brena: Udri, udri, udri Mujo, udri Mujo u tepsiju… Tepsija – turski: tepsi

Safet Isović: Ašikovah s dragom skoro svako veče

Ašikovati – od arapskog ʿāšiq (voleti strasno, udvarati se) عشق

Lepa Brena: Dođe jednom sa istoka bogat šeik crna oka…

Šeik  – arapski: starešina, plemenski vođa, ugledni muškarac (شيخ)

Mama

Danas sam naišla na neku anketu u kojoj su građane pitali koja je najčešće korišćena reč na svetu. Ispitanici su imali različita mišljenja o tome, a neki su rekli isto što mislim i ja – da je najčešće korišćena reč „mama”.

Ovo me je podsetilo na knjigu ruskog lingviste Romana Jakobsona „Why ‘Mama’ and ‘Papa’?”, koja me je oduvek fascinirala. Jakobson tvrdi da sva deca sveta progovaraju na sličan način – koristeći najotvorenije samoglasnike i najzatvorenije suglasnike koje je čovek u stanju da izgovori. Taj spoj glasova najlakši je za artikulaciju onima koji tek uče da govore, a ujedno se ti glasovi i najjasnije razlikuju jedni od drugih.

Prve reči beba često zvuče kao: „mama”, „baba”, „dada”… Većina beba najpre izgovori „mama”, pa su žene koje su ih rodile s pravom sebi pripisale ovaj naziv. Ostali zvuci iz dečjeg gukanja, po istoj logici, postali su nazivi članova uže bebine porodice: baba, tata, dada, papa, nana… I nije to karakteristično samo za naš jezik – bucmaste američke bebe guču „mama” (engl. momma), one kovrdžave arapske takođe „mama” (ar. مامة), preslatki kineski bepci prvo progovaraju „mama” (kin. 妈妈), mali podsaharski Afrikanci na jeziku hausa dozivaju „mama”, a budući japanski sumo rvači, dok su još u pelenama, takođe kažu „mama” (jap. ママ).

Neke bebe prvo progovore reči „baba” ili „tata”, ali zbog toga mame ne treba da budu tužne – bebe ne znaju šta to znači, već samo eksperimentišu sa glasovima ljudskog jezika. A, pazite ovo: na arapskom se „tata“ kaže „baba”. Negde sam pročitala da se na gruzijskom „tata“ kaže „mama”, a „mama“ „deda” 

🙂

Ponekad u razgovoru s ljudima pomenem knjigu Romana Jakobsona, u čiju teoriju čvrsto verujem. Neki ljudi se sa njom ne slažu, smatrajući da se reč „mama” ipak razlikuje od jezika do jezika. A da li je to baš tako?
Tačno je da na srpskom imamo reč „majka”, na engleskom „mother”, na arapskom „umm”, na španskom „madre”… (nastavite niz), ali sve su one nastale od najčešće korišćene reči na svetu – a to je upravo reč „mama”.