Pozdrav iz daleke zemlje, Misira!
Ako se pitate koja je to zemlja, znajte da reč „Misir” dolazi od arapske reči „Misr” مصر (na egipatskom dijalektu: „Masr”), kojom današnji Egipćani nazivaju svoju zemlju. Misr je semitska reč koja znači „zemlja”, a ovaj naziv za državu Egipat postoji i u nekim drugim orijentalnim jezicima: turski (Mısır), azerbejdžanski (Misir), persijski (مصر Mesr), hebrejski (מִצְרַיִם, Mitzrayim), tatarski (Мисы́р), urdu, paštunski, kurdski… U evropskim jezicima kolaju neki drugi nazivi, koji vode poreklo od grčke reči Aígyptos: Egypt, Egipat, Égypte, Ägypten i slično.
Naviknuti na ove nazive, ljudi me često pitaju otkud to da Arapi Egipat zovu – Misr? I tako započne priča o endonimima i egzonimima…
Endonimi su imena koja dajemo svom narodu, zemlji i jeziku, dok su egzonimi imena koja nam daju drugi. Iako mogu biti isti, nekada se endomini i egzonimi bitno razlikuju. Austrijanci svoj glavni grad zovu Wien, dok ga mi zovemo Beč. Grci svoju zemlju zovu Elada, a mi Grčka. Nemci govore nemački jezik, koji oni nazivaju Deutsch.
U lingvistici je poznata činjenica da jedan narod svoj jezik naziva: pravi, domaći, govoreći, ovaj, naški…, a narode koji govore drugim jezicima naziva imenima kao: mucavci, mumlavci, nemušti, nemci, stranci, dušmani… Antropolozi i geografi daju svoja imena narodima koje otkriju: Jajoglavi, Prašumski, Ostrvski, Indijanci… a ova imena nemaju nikakve veze sa onim kako dotični narodi sami sebe zovu.
Zbog svega toga, nije iznenađujuće što Arapi svoju zemlju nazivaju Misir…
U srpskim rečnicima sam potražila reč „Misir” i pronašla primere iz književnosti gde se ona javlja: „Bolje je domaće proso, nego misirski pirinač”, „Čak daleko Misiru b’jelome”, „Doveli ih Misir zemlji ravnoj”. Reč „misir” kod nas može da označava kukuruz, „misirača” označava vrstu bundeve, „misirka” vrstu kokoške ili ćurke, a „misirlija” konja dresiranog na egipatski način: „on odape misirliju đogu…”Meni je najzanimljiviji izraz „misirska baba” ili „misirbaba”, koji se odnosi na „onoga kome ne rastu dlake po licu, ko je ćosav (znak impotencije)”
Izvori: Škaljić, „Turcizmi u srpskohrvatskom”, Klajn i Šipka, „Veliki rečnik stranih reči i izraza”