Andrak

Volim da pišem i govorim na maternjem jeziku, jer tako mogu najbolje da se izrazim. Najbolje u maternjem jeziku poznajem frazeologizme, retke reči i neobične konstrukcije, pa onda mogu sve to da koristim, da moj izraz bude bogatiji, zanimljiviji i živopisniji.

Volim da kažem kako neko „lupa k’o Maksim po diviziji“, „smeje se k’o lud na brašno”, blene „k’o tele u šarena vrata“ ili se drži nečeg „k’o pijan plota“.

Onda, volim da neku šućmurastu boju nazovem „miš prdi farba”, pa da se našalim onim izrazom „ni kod babe nema džabe”, ili „ne može od babe devojka”.

Ponekad ubacim i poneki arhaizam, da bi mi govor bio lišen monotonije i dosadnih ponavljanja. Na primer, upotrebim reč „astal“, umesto „sto“, jer to mi je to tako dosadno. „Amrel“, a ne „kišobran“, jer ima manje slogova. „Buđelar”, a ne „novčanik” – čisto da razbijem monotoniju. Volim da kažem „velosiped“ – jer me mrzi da lomim jezik na reč „bicikl“, koja na kraju ima taj nezgodan slog…

Sprave kao što su televizor, telefon, tablet i sl. često nazovem imenom „skalamerija” (to kada mi dodija da buljim u ekran).

Ponekad mi se uz izdah otme i ono: „Koji ti je andrak?!” A kad me pitaju šta je to andrak, ja odgovorim: To vam je, ljudi moji, bogatstvo srpskoga jezika!