Arapski jezik – genetska i tipološka klasifikacija

Genetska klasifikacija – jezičke porodice

Arapski spada u semitsko-hamitsku jezičku porodicu, koja se odlikuje najdužom zabeleženom istorijom od svih jezičkih porodica i seže do 3. milenijuma p.n.e. Nazivi semitski i hamitski su biblijskog porekla, po Semu, odnosno Hamu, sinovima Nojevim (Postanje X). Unutar semitsko-hamitske porodice postoji nekoliko potporodica, koje se mogu klasikfikovati na više načina. Prema jednoj klasifikaciji, semitski jezici se dele na istočnosemitske (akadski, koji se kasnije razvio u asirsko-vavilonski), severozapadne semitske jezike (kanaanski jezici: fenički sa punskim, moabitski, hebrejski i ugaritski; aramejski jezici: biblijski aramejski, judejsko-aramejski, sirski, palmirski, nabatejski i drugi), jugozapadne semitske jezike (etiopski jezici: geez, amharski, tigre, tiginja, harari i drugi; južnoarapski: minejski, sabejski, hadramautski, sokotranski, mehri i drugi; severnoarapski: lihjanski, tamudski… kao i klasični arapski jezik!). Semitski jezici se obično svrstavaju u istu porodicu sa hamitskim jezicima, gde spadaju kušitski, berberski i egipatski jezici. Postoje neke teorije da su semitsko-hamitski jezici genetski srodni sa indoevropskim, ali to nije dovoljno istraženo.

Tipološka klasifikacija – jezički tipovi

Prema tipološkoj klasifikaciji, arapski spada u flektivne jezike, one u kojima se gramatičke morfeme pridodaju leksičkim, ali se često unutar reči više ne mogu jasno razdvojiti. U arapskom jeziku, nosilac strukture reči je koren koji čine najčešće tri konsonanta, a unutar i oko njega dolaze elementi koji daju različite gramatičke i leksičke vrednosti. Pored flektivnih, tipološka klasifikacija razlikuje i aglutinativne, korenske i polisintetičke jezike. Aglutinativni jezici su oni u kojima leksičke i gramatičke morfeme zajedno sačinjavaju jednu reč, ali unutar nje ostaju jasno odeljeni. Ovde nastavci nisu srasli kao kod flektivnog tipa, pa je morfološka analiza daleko lakša. Na primer: turski. Korenski jezici su oni jezici u kojima su sve reči nepromenjive i ne mogu se analizirati na morfeme. Reč se uvek podudara sa morfemom i svaka je za sebe svoj sopstveni koren. Odnosi između reči u rečenici izražavaju se njihovim međusobnim položajem. Primer: kineski. Polisintetički jezici ne razlikuju jasno reč od rečenice. Ovde veći broj leksičkih morfema sa pripojenim gramatemama sačinjava sintaksičku složenicu koja ima kompleksan sadržaj. Primer: severnoamerički indijanski jezici, eskimski.

Sintetički i analitički jezici

Prethodnoj podeli se obično pridodaje i potpodela na analitičke i sintetičke jezike. Kod  sintetičkih jezika odnosi u rečenici se iskazuju pomoću gramatičkih morfema, koje su ujedinjene u jednu reč, zajedno sa svojom leksemom. Analitički jezici su oni u kojima se odnosi reči u rečenici izaražavaju zasebnim gramatičkim morfemama, kao što su različite čestice i predlozi. Grubo posmatrajući, samo su korenski jezici analitički, ali analitički procesi su delimično prisutni i u drugim tipovima. Arapski pretežno spada u sintetičke, mada svaki tip jezika ima bar malo karakteristika drugih tipova. Bilo je više različitih pokušaja klasifikacije, a najrazrađenija je Sapirova tipologija jezika. Prema Sapirovoj klasifikaciji, arapski je sintetički, simbolizacijski (sa unutrašnjom fleksijom) i fuzijski jezik (sa spoljnim fleksijom).

Arapsko pismo – prelaz između silabičkog i alfabetskog

Prvu fazu u razvoju pisma predstavlja slikovno (piktografsko) pismo u kom je sadržaj iskaza označen slikom, pa se ovakvi zapisi mogu čitati na bilo kom jeziku. Pojmovno (ideografsko) pismo predstavlja sledeću fazu, u kojoj grafički znak nije slika, već simbol određenog pojma. U sledećoj fazi razvoja pisma, znaci prestaju da označavaju pojmove koji se mogu prepoznati i bez upotrebe jezika i počinju da simbolizuju jedinice određenih jezika. Ukoliko su takve jedinice reči, govorimo o logografskom pismu. Ako su takve jedinice slogovi, reč je o slogovnom (silabičkom) pismu. Ako su te jedinice glasovi, to je glasovno (alfabetsko) pismo, najsavršeniji oblik pisma, u kom pisanje konačno hvata korak sa linearnošću govora. Ipak, nisu sva pisam stigla do ove faze, što zavisi i od strukture jezika koji se piše. Japansko pismo je silabičko, kinesko je ideografsko-logografsko-silabičko a arapsko je prelaz imeđu silabičkog i alfabetskog.

Izvori: Škiljan, D. Pogled u lingvistku . Zagreb: Školska knjiga, 1980. Muftić, T., Gramatika arapskoga jezika. Sarajevo: Ljiljan, 1998. Bugarski, R. Uvod u opštu lingvistiku. Beograd: Čigoja štampa/XX vek, 1996.